I BRANITELJ PLAČE, ZAR NE? ‘Znajte, ne plačem zbog sebe…’

Ne mogu se niti ljutiti, žalostiti, koliko me u grudima steže da bih sam na sebe ruku digao. Tada osjetim vlažnost na obrazu, nakratko se vrativši u sadašnjost. Nije od cigarete... “Glava uronjena u dlanove ruku, zadržanog pogleda u zaigrani plamen upravo upaljenog lampaša poginulim suborcima, mislima u sekvencama mjesta gdje su dijelili posljednju cigaretu,tražili jedan drugoga da se javljaju kako bi znali da su još tu, da priskoče pomoći ranjenom suborcu, prvog dana susreta i nekako posebno toplog upoznavanja suboraca, na prvoj crti bojišta. Zagledan u taj plamen očekujući da se smiri, da počne mirno gorjeti da i on oda počast suborcima, kao da želi pričati priču svih nas iz postrojbe, nastavlja lelujavo, nemirno gorjeti poručujući, nema zastajanja, nije još sve gotovo, nismo položili živote da naša domovina zaboravi. Da, razmišljam domovina, ma ne, nekako sam neodlučan, ne, nije nas domovina zaboravila, ali netko u domovini je. Zašto nam se to događa, zašto je tolika povika na nas, kao da smo mi krivi što smo obranili našu nam jedinu domovinu. Ne odvajam pogled od plamena lampaša, a misli se roje za ne izdržati kao usred vatre, nismo li trebali biti ponosni, nismo li trebali vratiti se svojim radnim mjestima, tko je mogao, nismo li trebali obnoviti, novo izgaditi, djecu imati, radovati se praznicima. Ne mogu se niti ljutiti, žalostiti, koliko me u grudima steže da bih sam na sebe ruku digao. Tada osjetim vlažnost na obrazu, nakratko se vrativši u sadašnjost. Nije od cigarete, to suza osjećaja, podsjeća na surovu stvarnost. Ponovno sekvence sadašnjih situacija, nema posla ne samo za branitelje, nismo svi jednaki pred zakonom, ovršuju nas bez pitanja, obavijesti, kao da smo kriminalci, obračunavaju se za fotelje, dodvoravaju jedan drugome, namještaju natječaje, kraja lakrdiji se ne nazire, nema područja koje nije birokratizirano, ustrojeno da oteža, a ne da pomogne i služi svima. Moj život je prošlost, ja ne živim, moji suborci, sugrađani, tu sam samo za vašu potrebu ili možda pohlepu, ta sve jedno je, jer to sve boli iz dana u dan. Sve više branitelja pušta suzu, ponosni su to ljudi, pokazali koliko im je stalo do domovine, da sada u miru strpljivo čekaju rješenja za svoje situacije, a nije im lako.Malo se zna da mnogi nemaju riješena osnovna egzistencijalna pitanja, mnogi nisu u povlaštenim kategorijama. Kada vidite da odrastao čovjek plače, znajte da ne plače za sebe. Plače za druge, kojima nije omogućio da budu sigurni u svome životu.Moj život je prošlost jer nisam osigurao dostojanstvo sebi,svojim suborcima i sugrađanima.Branitelj i sam u nezavidnoj situaciji osjeća odgovornost za stanje u društvu, svjestan da se treba uključiti aktivno u rješavanje neodrživoga stanja.Vjerujte, moj život nije prošlost imam rješenje, neću samo biti promatrač, jer razumijem principe organiziranosti i podjele vlasti. Moramo se pokazati i u miru, da znamo zauzeti stav i ponuditi rješenje, uvažavajući svakoga tko dobronamjerno pomaže svojoj domovini.” HRVATSKA BRANITELJSKA PUČKA STRANKA Predsjednik Šefik Orlić