I SOKRAT JE ISPIO OTROV, ZAR NE?

Postoje trenuci kad razum ustukne pred ludošću, istina pred laži, dobro pred zlim, poštenje pred pokvarenošću, pravda pred nepravdom i kad se čini da je Sotona nadvladao Boga. Mi obični smrtnici koji vjerujemo Boga, u ideale pravde, časti i istine, ponekad nismo u stanju pomiriti se s tim. No, treba imati u na umu, da Sotona ponekad i može dobiti pokoju bitku, ali rat nikako. Otac etike, moralne filozofije i filozofije uopće, Sokrat, smatrao je da je vrlina iznad zakona, te stoga nepravedni zakoni ne mogu biti mjera pravde i pravičnosti. Zakoni ne mogu biti iznad vrlina, jer vrlina je sama suština moralnosti ljudskog bića. Osuđen je, ne zbog svojih filozofskih uvjerenja, nego pod optužbom da „kvari mladež“ i postao je žrtvom povodljivosti mase koja je prihvaćala netočne činjenice. Na temelju takvih netočnih činjenica osudila ga je porota u kojoj je bio 501 Atenjanin. Uvidjevši upravo to – da je laž prevladala nad istinom a ludost nad razumom i da razum nije u stanju odgovoriti, odlučio se ispiti otrov. Bio je to njegov odgovor na nepravdu, ali i znak da on kao moralno i smisleno biće više nema što tražiti u takvom svijetu. Smrt je dočekao mirno, kao logičnu posljedicu tog egzistencijalnog apsurda – svijeta u kojemu moguće postaje nemoguće, istina se pretvara u laž, pravda u nepravdu, a ljudska zloba i pokvarenost odnose pobjedu nad logikom, razumom i vrlinom. I tek nakon njegove smrti, Atenjani su ga razumjeli i slavili, dok su progonitelji izvrgnuti društvenoj osudi, ubijeni ili sami sebi okončali živote. Dakle, Sokrat je morao umrijeti da bi se neke tako očite istine spoznale i prihvatile. Nije prihvatio izgnanstvo niti je bježao, a nije dopustio ni da ga pogube, držeći da je osuđen po zakonu koji je nepravedan. Vrlina je iznad svakog zakona i suda. A ona je neodvojiva od istine i pravde kao krajnje konzekvence koja bi morala biti sadržana u svakoj presudi koju izriče društvo ili država. Kad se pojedinac nađe u položaju da jedini izlaz iz apsurda u koji je zapao potraži u oduzimanju vlastitog života, u dokidanju svoga egzistencijalnog bića i to s punom sviješću da nema drugog izbora, onda se i mi koji živimo u tom svijetu moramo zapitati: KUD IDEMO? U slučaju generala Slobodana Praljka, nije riječ o trenutku slabosti, inatu, prkosu, predstavi za javnost, niti je u pitanju akt čovjeka pomračenog uma. Naprotiv, prema svemu što znamo, radi se o činu koji je – koliko god to teško bilo izgovoriti – logična posljedica teatra apsurda u kojemu se on bez svoje krivnje i silom prilika našao. Čovjek zavidnog obrazovanja, blistavog uma, natprosječne inteligencije, fascinantne moći rasuđivanja, a uza sve to humanist, od početka je bio pomiren s mogućnošću ovakvog kraja upravo zato što je bio racionalan i znao KUD IDE I TKO SJEDI U HAAŠKOM SUDIŠTU. No, koliko god to znao i bio uvjeren u bešćutnost bjelosvjetskih mešetara, nije mogao vjerovati da se pred očima cijelog svijeta ljudska priroda može do te mjere izopačiti, da se logičke činjenice i dokazi zanemare, istina pretvori u laž, a pravda u nepravdu. I taj tračak nade, te idealističke nade koju je naš general gajio sve do zadnjeg trena, očekujući kako će ljudska savjest odnijeti prevagu nad prijetvornošću i pokvarenošću a dobro nad zlim, to ga je držalo na životu. Kad je i te zadnje nade nestalo, shvaćajući da će nepravedno osuđen bez ikakove krivnje nositi sramni žig ratnog zločinca, presudio je sam sebi. On nije htio ni jednog jedinog sata, ni jedne minute biti (makar i krivo presuđeni) „ratni zločinac“ i nositi tu stigmu. Zašto? Zato što je uložio punih 13 godina u dokazivanju jedne jedine tako logične i očite istine, da je svako njezino odbacivanje smatrao apsurdom. No, u isto vrijeme duboko svjestan u kakvom svijetu živi, tko su mu suci, tko publike a tko porota i u bolnom saznanju DA GA SE ODREKLA I MATIČNA DRŽAVA HRVATSKA za koju je podnio i podnosi golemu žrtvu, pripremio se i za taj posljednji tragični čin: racionalno i temeljito, kako to mogu samo oni koji su pred Bogom i ljudima čisti i uvjereni u vlastitu nedužnost. Vrhovni suci, progonitelji i egzekutori našeg generala jesu haaški trgovci i mešetari koji pod krinkom „pravde“ izvršavaju naloge velikih sila, ali „porota“ koja ga je osudila na smrt stoluje u Hrvatskoj. I mali su izgledi da shvate svoj crimen, onako kako su to shvatili Atenjani prije gotovo dvije i pol tisuće godina. A mi? Što je s nama ostalima, koji vidimo što se događa i šutimo, nijemo promatrajući kako se urušavaju postulati naše civilizacije, istina i pravda postaju bludnice, a moral završava na smetlištu? Naš general je slobodan. Pronašao je jedini častan izlaz. A kad ćemo se mi osloboditi? Nije li krajnje vrijeme da izađemo iz Platonove špilje, pogledamo istini u oči, progovorimo i prestanemo biti publika koja bez ikakve reakcije promatra Sokrata dok  ispija otrov? Ako ni zbog čega drugoga, onda zato što bi se koliko sutra svaki od nas mogao naći na njegovom mjestu. Samo ako to poroti, sucima i krvnicima zatreba.   Zlatko Pinter