Igor Vukić o izložbi o Jasenovcu u UN-u: Diplomatske note ne vrijede puno Dačiću i mitomanskoj Srbiji

Hrvatska mora radi sebe i svojega ugleda uložiti u projekt temeljitoga istraživanja Jasenovca jer jedino će tako izbiti taj adut Srbiji iz ruke Dačićev performans u UN-u samo predstavlja kontinuitet propagandnih protuhrvatskih ofanziva Odgovarajući na hrvatsku diplomatsku notu povodom izložbe o Jasenovcu u UN-u, srpski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić ponudio je nedvosmislen razlog za svoju smjenu. „Ja sam rekao – evo, osobno preuzimam odgovornost i ako sam kriv, neka me smjene – da je to jedini logor u Europi koji nije bio pod Hitlerovom Njemačkom, nego pod ustašama, i drugo – da su tamo ljudi ubijani na najsvirepiji mogući način”, rekao je Dačić prema novinskim izvješćima. I evo prvoga, jednostavnog povoda za smjenu: logore „koju nisu bili pod Hitlerovom Njemačkom“ imali su, primjerice, Slovaci i Rumunji. U tri slovačka logora, Novaky, Sered i Vyhne, koje su čuvali pripadnici slovačkih oružanih formacija, bili su internirani slovački Židovi. Logor Novaky bio je štoviše sličan logoru u Jasenovcu. Bio je to radni logor, u kojemu nije bilo masovnih, serijskih ubojstava, s relativno dobrim životnim uvjetima. To pokazuju mnoge fotografije koje se mogu pronaći, primjerice, na internetskim stranicama jeruzalemskoga muzeja Jad Vašem (The Story of the Jewish Community in Bratislava iz Jad Vašema) ili na stranicama vašingtonskoga Muzeja holokausta (United States Holocaust Memorial Museum, www.ushmm.org). Iz slovačkih je logora, na žalost, najveći broj interniraca 1942. transportian u logore „pod Hitlerovom Njemačkom“, kako bi to rekao Dačić. U rumunjskome logoru Vapniarka, koji se sada nalazi na prostoru u sastavu Ukajine, bili su uz rumunjske Židove zatočeni i komunisti i pripadnici rumunjske socijaldemokratske stranke. Logorom je izravno upravljalo rumunjsko ministarstvo unutarnjih poslova. Kad je riječ o logorima u Drugom svjetskom ratu, ne treba ići daleko od Srbije. Prema Hrvatskoj enciklopediji, prvi logor koji su za zarobljene vojnike i službenike NDH te nepoćudne hrvatske građane organizirali hrvatski partizani, osnovan je u prosincu 1943. na području Like, kod Otočca. Zarobljenički logor postojao je i na Papuku, a od jeseni 1944., u Srbiji i Vojvodini, a osobito po svršetku rata u cijeloj tadašnjoj Jugoslaviji, komunističke vlasti otvaraju brojne koncentracijske logore. No, vrijedi li uopće Dačiću ukazivati na povijesne činjenice? Treba li uopće opovrgavati njegove ocjene da su u Jasenovcu zatočenici ubijani „na najsvirepiji mogući način“ i osvrtati se na tupave propagandne elemente kao što su „natjecanje u klanju“ ili „nož srbosjek“ (potražite na internetu pojam „garbenmesser“)? Dačiću do povijesnih činjenica nije stalo. Njegov performans u UN-u samo predstavlja kontinuitet propagandnih protuhrvatskih ofanziva. One su se događale davno prije 1990. godine, a jedna taktička operacija tog tipa pripremala se i u kolovozu 1994. godine. Prema dostupnim dokumentima, Milan Bulajić, ravnatelj beogradskoga Muzeja genocida tražio je novac od institucija pobunjenih Srba u Hrvatskoj kako bi postavio izložbu „Jasenovac-sistem ustaških logora smrti“ u SAD-u (u Washingtonu, Los Angelesu, New Yorku i Chicagu), u Izraelu, u Grčkoj i gdje god to bude moguće… „Premijer“ Borislav Mikelić obećao je da će taj prijedlog staviti na dnevni red svoje vlade. Ne bi bilo iznenađenje da su neki materijali i panoi s te izložbe (bila je postavljena u Novom Sadu u svibnju 1994.), našli svoj put sada i do zgrade na East Riveru. Prošle godine Emir Kusturica nije uspio progurati izložbu o Jasenovcu u hodnike UN-a pa je održana u jednom njujorškom predgrađu. Ove godine Srbija je uložila dodatne diplomatske napore i novac. Ići će sigurno i dalje. Dat će Kusturici novac za film, zakupiti nove dvorane i novinske kritičare. Angažirat će izraelskog povjesničara, koji sam kaže da je za Jasenovac prvi put čuo prije dvije godine, ali su ga hrvatski mediji (da, hrvatski) svejedno predstavljali ekspertom za Auschwitz i Jasenovac. Držat će predavanja o Jasenovcu parlamentarnim zastupnicima po Europi (britanskim su već održali u studenome prošle godine), itd. Novost je zapravo jedino to da je ovaj put javno reagirala hrvatska država, izjavom i diplomatskom notom poslije Dačićevih optužbi. Bilo je, koliko se čuje, i tihe diplomacije u nastojanju da se uklone neki izlošci, kad se već sama izložba nije mogla spriječiti. Dačiću i sličnima ne može se puno pomoći, ali hrvatska bi država trebala, prvenstveno radi vlastitih građana, a zatim i međunarodnog ugleda, također uložiti dodatni napor za rasvjetljavanje kompleksa zvanog Jasenovac. Prije svega, moraju shvatiti da se za državni muzej u Jasenovcu ne može reći da „savjesno čuva, promiče i istražuje istinu o logoru Jasenovac i njegovim žrtvama“. Potrebno je uložiti mnogo više, ne možda tako megalomanski kako Srbija u transport iziložaka u New York, ali uložiti u temeljiti projekt istraižvanja Jasenovca. U taj projekt uz hrvatske, mogu biti uključeni povjesničari i istraživači iz drugih zemalja – iz regije i šire. Na temelju uvida u arhivsku građu, može se reći da logor u Jasenovcu od 1941. do 1945. neće u tome istraživanju ispasti kao neka uzor kaznionica skandinavskog tipa, ali će njegova slika svakako biti drukčija i od one koju pokazuje državni muzej u Jasenovcu, a da o Bulajić-Dačić-Kusturičinim konstrukcijama i ne govorimo. Realno prikazani događaji u Jasenovcu izbit će jedan adut iz ruku srpskih nacionalista, barem u očima neutralnih promatrača (ako takvih ima). Pa i ako ih nema mnogo, takvo istraživanje vrijedno je truda. U dijelu vlasti postoji svijest o tome da treba dodatno istraživati jasenovački logor. Pokazuju to i prva odobrena sredstva koja je na natječaju Ministarstva hrvatskih branitelja, za istraživanje dijela arhivske građe, dobilo Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac. S jednom rečenicom iz govora Ivice Dačića u na otvaranju izložbe u UN-u treba se složiti. Citirat ćemo je doslovno, prema snimku otvorenja pa je može svatko provjeriti. Ta rečenica, možda jedina točna iz govora, glasila je: „Nikad nisu napravljena sveobuhvatna istraživanja – od terenskih, forenzičkih, antropoloških do istoriografskih – koja bi dala uvjerljiv odgovor na pitanje broja i identiteta žrtava logora u Jasenovcu!“ Naravno, to Dačića nije spriječilo da već u idućoj rečenici spomene „stotine i stotine hiljada…“