Ili oni ili mi

S komunistima pregovora nema, nema kulturnog dijaloga, političke korektnosti niti mirnog rješenja problema jer oni ne znaju što to uopće znači. Navedenim pojmovima barataju u svojem rječniku samo kad su stjerani u kut i kad nemaju kamo no čim se malo pridignu i dobiju krila u praksi provode samo diktaturu. Ako nekome još uvijek nije jasno podsjetit ću na samo dva povijesna detalja kako završavaju „mirna rješenja“ s komunistima. Pred sam kraj 2. svjetskog rata komunisti se nisu usudili osvajat Zagreb vojnom akcijom jer su znali da će se ustaše branit do zadnje kapi krvi, uostalom uvjerili su se u to kad su osvajali Gospić i tamo polomili zube, zbog toga su tu bitku za Gospić skrivali kao zmija noge u proteklih pedesetak godina dok su nam silovali pamet svojim herojskim ofanzivama. Dakle da bi osvojili Zagreb dosjetili su se poslati Andriju Hebranga da iskoristi neka svoja osobna poznanstva s ustaškim dužnosnicima i ispregovara mirnu predaju grada kako bi se izbjegle žrtve i razaranje a zauzvrat će se ustaška vojska i hrvatski narod mirno povući u izbjeglištvo. Taj dogovor završio je tako da su svi izbjegli uglavnom pobijeni na Križnom putu a Zagrebom su mjesecima harale horde podivljalih partizančina. U samo praskozorje demokratskih promjena komunisti su svjesni da se Jugoslavija održat ne može, da je komunizam pokopan u cijeloj Europi, nude nam ruku pomirenja i tobože mirno prihvaćaju višestranačje, stvorivši nekoliko stranaka u kojima su uglavnom vodili i dan danas vode glavnu riječ. Da bi imali svoju državu i da bi ju obranili od četnika pristali smo na to pomirenje i oprostili im 50 godina terora nad nama. Čim je ratna opasnost prestala malo po malo preveli su nas žedne preko vode i danas opet imamo komunističku diktaturu u državi koju smo stvorili vlastitom krvlju. Ne samo da imamo komunističku nego i četničku diktaturu jer nas uporno tjeraju da se ispričavamo jer smo pobijedili u ratu. Pripadnicima poražene vojske kao nagradu za agresiju na državu gradimo kuće i stanove dok pripadnici pobjedničke vojske žive na rubu egzistencije. I još im predsjednik vlade poručuje da su šovinisti jer se bune protiv jezika i pisma onih koji su im zapalili gradove i sela, protjerali ih u progonstvo, pobili im prijatelje i rodbinu, silovali žene i sestre i uništili im život zauvijek. Narod uglavnom šuti, tu i tamo se netko zbog nečega pobuni, naprave se neki prosvjedići i ako je netko malo uporniji onda pozovu predstavnike prosvjednika, dogovori se nekakvim „kulturnim dijalogom“ neko „mirno rješenje“ i svi odu doma. Seljaci se izbore za poticaje i briga ih za učiteljice koje se malo bune pa dobiju neku siću i briga ih za medicinske sestre koje se na kraju „politički korektno“ povuku… vatra se ugasi a komunisti sve više i više divljaju. Hoće li napokon netko u ovom jadnom i ispaćenom narodu shvatit da na vlasti nema nikakvu uljuđenu gospodu koja se brine za opće dobro nego potomke onih koji su prije 70 godina pobili 200 tisuća Hrvata i barem tri puta više protjerali. Da li je nekome jasno da je na vlasti partija koje je napustila sjednicu Sabora kada se donosila odluka o hrvatskoj neovisnosti. Hrvatska je u rukama onih koji ju nikad nisu voljeli i godinama čine sve čega god se sjete da ju unište ekonomski i moralno a najtužnije od svega je što sve to rade nama ispred nosa dok se mi razmišljamo trebamo li uopće nešto napravit. Pa naravno da trebamo, trebamo toj prevarantskoj bandi konačno pokazat čija je ovo država i tko ju je stvorio. Trebamo se napokon postavit kao pobjednici i poraženima pokazat gdje im je mjesto. Ili će prihvatit naša pravila ponašanja ili neka se sele tamo gdje im je bolje. Postavljanje ćirilićnih natpisa u Vukovaru očito je kap koja je prelila čašu i Hrvatska se konačno digla na noge. U samo nekoliko sati, usprkos tome što nije bilo nikakve organizacije, rijeka ljudi krenula je u Vukovar s namjerom da spriječi oskvrnuće vukovarskih žrtava. Dva dana trajala je opća panika na Markovom i Iblerovom trgu jer komunisti, ma kako bahati i raspojasani bili, nisu toliko glupi da ne znaju da je vrag šalu odnio kad se dignu ratni veterani. No po staroj dobroj hrvatskoj navadi opet se pristalo na neko „mirno rješenje“ i „kulturni dijalog“ jer eto ne žele se neredi i nećemo stvarat probleme „našoj policiji“. Ja ne znam koliko je Hrvata još ostalo među pripadnicima organa reda nakon pogroma koji je sustavno provođen u MUP-u ali onog trena kad je policija demonstrirala silu nad ljudima koji su stvarali ovu državu prestala je biti naša. Nije prošlo ni 24 sata od kad je iz Vukovara stigla poruka o „mirnom rješenju“ a crveni premijer ruga se cijeloj naciji poručujući kako oni kojima smeta ćirilica ne vole Hrvatsku. Da li je konačno barem nekome jasno što ova poruka znači i da li smo svjesni da nam je ovo posljednja prilika da spasimo još ovo malo časti i ponosa što nam je ostalo i vratimo u svoje ruke ono za što se prolijevala krv naše braće. Završimo već jednom bitku za Hrvatsku do kraja ili nas neće biti jer ako već ne umremo od gladi umrijet ćemo od srama pred vlastitom djecom i unucima. Odluka je na svima nama, nemamo više vremena čekat ni stranke ni udruge, stranaka i udruga imamo na stotine ali samo jednu Domovinu koju je uništila i uništava crvena neman cerekajući nam se u lice. Vrijeđaju nam crkvu i biskupe, roditelje i djecu nam ponižavaju silom nam namećući Sodomu i Gomoru u škole, pederluk i nemoral moramo gledat po ulicama, ponižavaju nam seljake i učitelje, četnici nam slave i derneče po državi dok ministar javno vrijeđa udovice poginulih branitelja i branitelje koje je sam odabrao za savjetnike. Nema više dogovora i razgovora, godinama razgovaramo i čekamo neka rješenja za koja oni nemaju ni volje ni pameti nego im pokažimo gdje je mjesto i njima i njima sličnima, ubuduće će bez obzira tko god bio na vlasti dobro razmislit prije nego li nam krene mahat crvenom krpom pred očima. Ne moramo strepit ni od Ostojićevih pandura ni od Bajićevih fiškala, trebamo strepit samo od sebe i svog kukavičluka. Ako smo kukavice i nismo u stanju šačici nadobudnih ratnih dezertera koji glume ministre pokazat kako se brani svoje, onda nismo ni zaslužili ništa osim da nas ti dezerteri i dalje ponižavaju i gaze po našim kostima. Ako ima u nama barem još malo ponosa i časti, barem malo osjećaja dužnosti prema onima kojih više nema a nema ih da bi bilo Hrvatske, onda nećemo više nikome opraštat i prema nikome imat milosti. I nećemo stati sve dok Hrvatskom ne budu vladali oni koji ju vole i koji će donijeti dobro ovom narodu ma koliko puta morali promijenit vlast. Iskra je zapaljena, Hrvatska je na nogama pa stanimo konačno svi jedni uz druge. Sad ili nikad. Ili oni ili mi. Jasna Dautanac Izvornu vijest možete pogledati OVDJE