Ima u Hercegovini jedan sjajan izraz: mudovez.

"Ima u Hercegovini jedan sjajan izraz: mudovez. Svi znaju sve o svima, drže jedni druge za jaja i ništa ne isplivava na površinu" Naš hrvatski narod zaista je pun svih mogućih izreka i mudrosti. Nekada davno po priči, stari ljudi izbjegavali su psovke i vrijeđanje, kodeks ponašanja bio je u skladu sa strahom od Boga. Tek kad su se stvari razvile do te granice da se svađa nije moga izbjeći susjede se „počastilo“ izrekom koja je uvrijedila više nego bilo koja psovka. Tako direktno izbjeći i reći nekome da je budala ili glupan, bilo je dovoljno reći: „Ma pusti ju/ga, ne zna ni di je šuplja/i“! Vremena su se u svakom slučaju promijenila, a i življenje dobilo drugačije vrijednosti. Rijetki se ne libe verbalnog (možda čak i fizičkog) obračunavanja, bez imalo srama i iznošenja kojekakvih stvari o nekom drugom da su vrlo često napadnute granice dobrog ukusa. Daleko da u životu nije nevažno i bitno, imati prijatelje, rodbinu i kumove. Čovjek je socijalno biće, potreban mu je kontakt, razgovor i osjećaj pripadanja. Vesele se naši ljudi ponekad i uspijehu nekog drugog, a pogotovo ako im je taj blizak. Kreće se tada u akciju postavljanja temelja za uspijeh i ostalih-prijatelja, rodbine i kumova. Nije to ništa novo, već odavno se funkcionira na takav način kod nas. No, ako nam je smetalo i smeta to vrijeme u kojem su „drugovi“ bili jednakiji od drugih, zašto smo se tako brzo prilagodili funkcioniranju na principu MUDOVEZA. Dakle, mudovez je sistem funkcioniranja u Lijepoj našoj. Mnogi su se u vrlo kratkom periodu od osamostaljenja, zbog beneficija, lake zarade, osobnog probitka zaboravili „tekovine“ bivšeg sistema u kojem se živjelo i krenuli bez razmišljanja svojim putem! U tako maloj zemlji kao što je naša sa 4,5 mil.stanovnika, apsolutno svak' svakog zna. No, ni ta činjenica nije zasmetala političkim elitama da se beskrupulozno instaliraju po pozicijama koje njima i njihovima daju osjećaj moći i sigurnosti. Ne rjetki su slučajevi gdje su se braća, sestre, muževi i žene taktički poraspodjelili po različitim strankama, jer dobra pozicija neće nas odmaknuti od „oltara“, biti ćemo tu negdje. No to nije klasični mudovez. Nažalost, to je nešto puno gore od razmještanja uže i šire obitelji po pozicijama i funkcijama. Mudovez funkcionira po principu ucjene i nerjetko se temelji na zaista stvarnim činjenicama. Što veća funkcija, to veći mudovez! Da. Nitko nije svjetionik, a da bi došao do funcije pogotovo političke, mora se okružiti ljudima od povjerenja, ali unatoč tome svak o svakom ponešto zna. Tako će u određenom trenutku doći do vraćanja usluge, kakve god vrste ona bila. Sudovi su nam pretrpani slučajevima u kojima mudovez nerjetko dovodi do sprege političkih elita, estrade, sportskih djelatnika... Javno se hvali poznanstvima sa sudcima sudova u RH, ali i ne libi ih se javno prozvati i proglašavati lošim stupovima društva. Zaista, tko se može dobro osjećati u zemlji u kojoj sudce Ustavnog suda postavlja politika, direktore i uprave državnih poduzeća postavlja politika, apsolutno, ta politika u sve se mješa. Zar je normalo da se u jednoj općini od cca 7.000 stanovnika stvara „frka“ i nekoliko mjeseci traje slučaj postavljanja ravnatelja osnovne škole? Neš ti funkcije i plaće! Katastrofa! Periodički pojedina lica nestaju sa scene, ali i povratkom prijatelj, rodbine i kumova suprotne političke opcije ponovno se vraćaju na scenu. Ponovno su na funkcijama u Upravama, Nadzornim odborima i sl. Što ti ljudi u međuvremenu rade? Zar su jedino oni sposobni i mjerodavni obavljati funkcije u dobro plaćenim tvrtkama? Do kada ide to vraćanje usluga kroz podilaženje i postavljanje Uprava i Nadzornih odbora ljudima koji samo to znaju raditi? Malom čovjeku i njegovoj djeci nije dozvoljeno da čak pomisle da bi eventualno jednog dana i oni sami mogli svojim znanjima i iskustvom sudjelovati i raditi u takvim sredinama. S jedne strane imamo ljude koji od prihoda koje ostvaruju ne znaju što bi od objesti i unatoč tome su još skloni sudjelovati u nečasnim radnjama, te onu drugu skupinu skromnu, poniznu i slabo plaćenu! Zar ćemo svesti mogućnost pojedinaca na to da se bave čime su se bavili i njihovi roditelji? Hoće li ubuduće samo djeca doktora, studirati medicinu? Djeca glumaca glumačku akademiji, a djeca vozača mogu samo ostati kao i njihovi roditelji vozači? U našoj Hrvatskoj postoje pojedinci koji su se politikom bavili još u bivšem sistemu. Uspješno su se obdržali do osamostaljenja Hrvatske, a onda iskoristili trenutak i čvrsto pustili korjene, tako da ni „cidokor“ u njihovom slučaju ne pomaže. Zamislite samo do koje granice mudovez funkcionira u slučajevima najdugovječnijih saborskih zastupnika, župana, gradonačelnika ili načelnika, te inih širom Lijepe naše. U tim slučajevima naši politički moćnici po ne znam koji put potvrđeni od naših građana imaju legitimitet. Ne rijetko ćete od građana čuti kako je možda nekaj načelnik napravil za sebe, ali je i pomogel njima! Upravo tako, do trenutka kada su stopljeni zajedno i imaju isti interes, ma koji on bio, čak i radnje kao su pogodovanje bilo kome ili čemu, ima „amen“ naših ljudi. Što se događa sa onima koji žele biti „svoji“? Mogu li uspjeti? Može li se mentalni sklop naših ljudi promijeniti? Možda, ako se svi skupa odlučimo početi drugačije ponašati! To što mi je susjed postao direktor u HAC-u ili HŽ-u ne znači da ću ubuduće istog tretirati drugačije nakon stupanja na fukciju? Čemu postajemo drugačiji i dozvoljavamo si da nas se omalovažava ili iskorištava od onih koji su kao bolji od nas? Dok se ne odlučimo poštivati same se, ne možemo ni od drugih očekivati poštovanje! Ljudi se moraju početi ponašati drugačije, ljudi moraju ponovno vratiti vrijednosti koje su zatrte i držati do tih vrijednosti. Dostojanstvo! Upravo tako, vratite si dostojanstvo i ne dozvolite da postajete taoci pojedinaca koji su lošiji ljudi od vas, a jedino po čemu se trenutno izdvajaju su političke ili one druge pozicije. Do tada možemo žmiriti na zbivanja oko sebe i  biti vezani mudovezom, jer smo zbog neke sitne usluge ili pogodovanja bilo koje vrste izgubili ono malo i jedino što nam je ostalo, a to je ljudskost i dostojanstvo!