Imaju li savjest oni koji ne glasaju po savjesti

Interpretativna izjava u obliku koji je Plenković ponudio doista nema nikakvog pravnog učinka, a dvojbeno je i koliko ima smisla i za hrvatske unutarnje potrebe. Što god on sam bajao, jasno je zašto Zoran Milanović tri godine nije ratificirao Istanbulsku konvenciju – zato što nije htio izgubiti izbore, poučen time što ih je već jednom bio izgubio zbog lakomislene najave ukidanja vjeronauka. Jasno je da je taj (ne)ugodni zadatak kojim se u Hrvatskoj cementiraju temelji “rodne ideologije” prepustio sljedećem “demokršćanskom” lideru – baš kao što Ivica Račan nije bio u stanju bez sveopće pobune izručiti generale, pa je to ostavljeno Ivi Sanaderu, tako je ova ratifikacija koja će neminovno dovesti do prekida posebnih odnosa HDZ-a s Crkvom u Hrvata prepuštena Andreju Plenkoviću. Operacija je to koja će imati dugoročne nepovratne posljedice kako za vladajuću stranku, tako i za cjelokupno hrvatsko društvo. Na veselje “ljevice”, na jad i čemer “desnice”. Interpretativna izjava u obliku koji je Plenković ponudio doista nema nikakvog pravnog učinka, a dvojbeno je i koliko ima smisla i za hrvatske unutarnje potrebe. Naime, u njoj se kaže da RH smatra da IK ne sadrži obvezu uvođenja “rodne ideologije”, što je besmislica, jer tu se govori o pravno nedefiniranom pojmu. Također se ističe uvjerenje da je IK u skladu s hrvatskim Ustavom, što je apsurdno, jer Vlada ni Sabor nisu ovlašteni za takvu ocjenu. Takvom formulacijom se zapravo unaprijed potvrđuje da su sve “obveze” koje bi jednom u budućnosti mogle nastupiti posve u skladu s hrvatskim Ustavom, te da se nikako ne mogu odbaciti! To što aktualna vlada tvrdi da nema namjeru uvoditi “rodnu ideologiju” (što god to značilo!) nimalo ne obvezuje neku sljedeću vladu, a svi znamo da se ovdje radi o sociološkim promjenama koje će se odvijati sljedećih nekoliko desetljeća Da je Plenković razgovarao s biskupima i svima ostalima prije no što je posve nepotrebno bacio tu kost, strasti se u ovakvom obimu nikad ne bi bile rasplamsale i to je isključivo njegova krivica. To pravi državnik ne radi. Jasno je da je sad već kasno, te da najljuće protivnike IK ne može više utješiti nikakvom “interpretativnom izjavom”, a pravo pitanje je želi li ih on uopće primiriti ili mu je to samo idealna prilika da ih se riješi. Što god netko mislio o (pre)naglašeno klerikalnim strankama, oni su barem dosljedni. Pitanje je što je s HDZ-ovcima, suočenima s gubitkom rodnog identiteta? Nema dvojbe da je nekima posve svejedno, te će uvijek podići ruku kako god Vođa kaže, ima očito i onih koji stvarno ne vide opasnost od “rodne ideologije” u IK, no što je s onima koji su očito brojniji, kojima podsvijest govori drugačije, no ipak će podići ruku za ratifikaciju? Odgovor je jasan, oni koji u strahu ili pod izravnim prijetnjama ne glasaju po savjesti – savjest zapravo ni nemaju. Gordan Jandroković govori da bi za ratifikaciju tako dalekosežne konvencije bila dovoljna obična većina prisutnih! Iako je jasno da se radi o međunarodnom ugovoru kojim se ovlasti nad važnim pitanjem predaju jednom stranom tijelu, te da bi po Ustavu i prirodi stvari o tome trebalo glasati dvotrećinskom većinom. Ne da bi to promijenilo ishod, jer Plenković uz pomoć oporbe može i do takve većine. No, nimalo nevažni dio njegove vlastite stranke bit će sigurno protiv, a biskupi su ovaj put javno i nedvosmisleno podržali nastavak prosvjeda i prikupljanje potpisa za referendum o odbacivanju IK. Rat se, dakle, nastavlja, a “demokršćanin” Plenković vodit će i ga protiv Crkve uz pomoć stranaka koje bi, samo da imaju moć, Crkvu utopili u čaši vode. Biskupi znaju da je ovo samo početak, da Plenković lomi protivnike Istanbulske konvencije u vlastitoj stranci oslanjajući se na Istanbulsku koaliciju u Saboru, gdje su i stranke u kojima već javno kuju i inicijative za ukidanje vjeronauka. Dakle, laž je da biskupi pristaju na taj za njih neprirodan sukob zato što žele rušiti Plenkovića. Posve suprotno, oni se bore za ono što je u temeljima crkve, žele da Plenković upravlja kao demokršćanski lider, umjesto što vuče Hrvatsku prema velikoj koaliciji, u kojoj će te vrijednosti neminovno biti pregažene. Konkordat RH sa Svetom Stolicom neće biti tako lako dokinuti, taj vlažni san hrvatske “ljevice” (za sada) se još neće ostvariti, no posve je jasno da je ovakvim posve nepotrebno ishitrenim nametanjem IK Plenković zapravo objavio rat najvećem dijelu Katoličke crkve u Hrvatskoj. Prve bitke on će sigurno dobiti, jer nema mnogo šanse da ratifikacija u Saboru zapne, no rat s Crkvom sigurno će na koncu izgubiti. Kad jednog ružnog dana HDZ bude nogirao i Andreja Plenkovića, što će se već i po zakonu vjerojatnosti prije ili kasnije dogoditi, vjerojatno će Gordan Jandroković biti taj koji će članstvu i hrvatskoj javnosti objašnjavati zašto je to moralo biti napravljeno: “Stranka ne može biti talac jednog čovjeka”. Ivan Hrstić / Večernji list