IN MEMORIAM: ŠIMO ĐAMIĆ

10. studenog 2010. godine, legendarni zapovjednik specijalne policije Slavonski Brod Šimo Đamić pridružio se je svojim poginulim mladim prijateljima. Srce mu nije izdržalo nepravde koje se čine junacima, osobito poginulim. Prošlo je tek nešto više od šezdeset godina otkad se je u Gornjoj Bebrini, od oca Miška i majke Mande rodio sinčić Šimo, u šokačkom žargonu Šima. Skromnog držanja, mršavog stasa i ne odviše visok, nije u mirno vrijeme uopće bio čovjek za kojeg bi se pomislilo da će biti legendarni ratnik. Tako često biva. "Rambo" je rijetko pravi junak. Takvi najčešće izrone iz samozatajne anonimnosti i zasvijetle poput najsjajnije komete na nebu. Šima je cijeli svoj život bio takav – nezamjetan, škrt na riječima. Puštao je da za njega govore njegova djela. Kao policajac (milicajac) u bivšoj državi težio je pravednosti i trudio se zaštititi slabe od nasilnika. Ali samo poštenje i dobrota u ovom svijetu nisu dovoljni da čovjeka učine legendom. Mora se pojaviti veliko zlo. Zlo se je pojavilo nad Hrvatskom u obliku bolesne želje Srbije da uzme tuđe. Tako Bog iskušava ljude vatrom poput zlata. Šima je iz rata izišao čist i sjajan poput zlata, ali s teškim ranama na šokačkoj duši. Koliko se je god trudio kamenim licem i dubokim glasom prikazati sebe kao grubijana, oči su uvijek odavale njegovo osjećajno srce koje je plakalo nad njegovim anđelima koji se nisu vratili iz Vukovara, Nuštra i Like. Teško je nosio breme sjećanja na tri poginula anđela kod Nuštra, dva iz Vukovara i još tri na drugim mjestima. Boljelo ga je sjećanje na zapovijed za povlačenje koja je stigla na pragu vojne pobjede u Nuštru, zbog čega je kasnije pao Vukovar. Zbog klevetanja živih, a osobito mrtvih prijatelja prekinuo je gotovo sve veze s ljudima zatvorivši se gotovo u kućni pritvor. Njegov ultraduboki bas utihnuo je na misama i koncertima širom Hrvatske, pa i izvan nje. Ugasio se je signal s njegovog mobitela. Vrlo je teško bilo izvući ga iz njegovog stana i nagovoriti ga na susret s ljudima. Ipak, potomstvu je ostavio svoje viđenje i svjedočanstvo svega onog čemu je kroz svoj život bio svjedok i onog dijela povijesti koji je i sam stvarao. Pretočio je to u knjigu s naslovom "Harakiri na ustaški način". A onda je došla jesen 2010. godine, slično tmurna kao i ona 1991. g. Pred zoru na samu 19. obljetnicu pogibije trojice anđela kod Nuštra, srce mu je najavilo uzbunu. Oporavio se je i gotovo opet postao onaj stari Šima, ozbiljan i ironičan u isti mah. Izgledalo je da će kirurški zahvat na srcu vratiti u kolosijek Šimu legendu. Ipak nije bilo vremena. Šima se je pridružio svojim anđelima. Sada mu oni čine društvo – njegova "djeca" Tomislav Vinković, Mato Živić, Adam Pavičić, Željko Kucjenić, Goran Adrić, Ratko Brico, Stipo Vukovac i Anton Zarožinski. S njima i sam Šima postaje anđeo čuvar njegove voljene Hrvatske. Zbogom, Šima i moli za nas koji još lutamo kroz pustoš zla koje nas okružuje. Mario Filipi / Cajtung