ISPOVIJEST LOGORAŠA: 'Na moje oči ubili su bar petnaest ljudi, a liječnica je imala samo jedan zadatak: konstatirati smrt!'
Na današnji dan 1992. godine provedena je najveća razmjena ratnih zarobljenika u Domovinskom ratu između hrvatske i srpske strane u Nemetinu. Čak 714 zatočenka toga je dana ljubilo hrvatsko tlo, no njihove noćne more ne prestaju ni nakon 22 godine.
„Samo jedan dan onakve torture na čovjeku bi ostavio trag. Mi smo tamo mučeni mjesecima... Uvijek iznova se pitam, što to jednog čovjeka može natjerati na takvu surovost prema drugom čovjeku? Nisu batine, fizička bol i izgladnjelost bili najgore što se događalo u logorima. Kao najgori osjećaj pamtim nemoć. Nemoć i iščekivanje jer svaki dan ti je mogao biti posljednji. I to slučajnim odabirom ili trenutnim raspoloženjem nekih od čuvara. Meni osobno, nemoć je bila najveće poniženje, a ta nemoć se vremenom pretvori u ravnodušnost jer se, zapravo, pomiriš s tim da nećeš izaći živ“, doznajemo od Ilije Ačkara, bivšeg logoraša koji danas, sa distance, o logoru može govoriti i s dozom humora.
„Prođu godine, a s njom i ogorčenost i želja za osvetom. Onog trena kad je moj autobus stao u Negotinu, ja sam se ponovo rodio. Sjećam se kako sam izašao i naletio na dr. Bosanac, ali ja kao da sam lebdio. Jednostavno, nisam mogao shvatiti da sam slobodan i da mogu dići glavu. Negdje u daljini sam čuo „Iko, Iko!“ A onda sam ugledao svoju ženu kako trči s našim djetetom u rukama. Dotrčala je prema meni, grlila me i ljubila, a ja sam bio van sebe. Ta slika moje žene oblivene suzama radosnicama obišla je svijet“, prisjeća se Ačkar ponovnog rođenja i susreta sa ženom i djetetom. Ačkar se također s nelagodom sjetio i onih crnih, logoraških dana:
„Stalno su tražili neka priznanja. Udarci i batinjanja ne prestaju dok ne priznaš ovo ili ono. Koliko puta su došli u moju samicu i odveli me u 'sobu za ispitivanje'. Udarci su počeli s vrata. Znate, užasno su bili nestrpljivi. I maštoviti kad je zlostavljanje u pitanju. Ponekad bi došli s listom na kojoj su bile metode mučenja koje su, kao, kod nas prošli srpski vojnici, pa bi rekli: 'Ajde, biraj!' Naravno, ne možeš se odlučiti jer su na toj listi opisane vrste mučenja kakve ne možete ni zamisliti. U najboljem slučaju dobiješ šaku soli u usta, ali ja nisam bio te sreće. Za mene kao da je bila rezervirana preokrenuta gajba Coca-Cole. Na nju sam kod svakog ispitivanja morao kleknuti, naravno bos. A onda... Udarci po tabanima, jedan...deset...pedeset. Nakon svake serije udaraca primili bi me za kosu i vikali: 'Priznaj!' Nikad ništa nisam priznao jer nisam imao što, a bio sam i siguran da neću izaći živ. Iako su mi polomili gotovo sva rebra, vilicu, o podljevima je glupo i govoriti... Uspjeli su mi batinama osmo rebro odvojiti od mesa. To mi je bio i najgori period u logoru. Na moju visinu od 183 cm, spao sam na 41 kg. Al' kažem, priznao nisam ništa. Za razliku od pokojnog Josipa Boldiša. Jednom smo pred sobom za mučenje klečali, gledali u pod i čekali red za mlaćenje. Boldiš je bio prvi na redu. Tražili su da prizna da je zapalio nekog srpskog vojnika. Tako su ga brutalno tukli da sam gledajući u pod poželio umrijeti i po stoti put se oprostio od života. A onda je on pod pritiskom priznao. Isti tren ga je preuzela druga grupa četnika jer su ovi već bili umorni. Odveli su ga u WC... Ne mogu zaboraviti te tupe udarce, krike i jauke. Njegov glas je bio sve tiši i tiši. Onda je posve utihnuo. Pored WC-a je sjedila liječnica i ja sam se nadao da je tamo kako bi reagirala ako mučitelji pretjeraju. Međutim, ona se samo hladno digla, pogledala Boldiša i konstatirala smrt. To je bio njezin zadatak. Konstatirati smrt. Na svoje sam oči vidio kako je barem petnaest ljudi umrlo od batina. Zato, kažem, ne mogu svi izdržati taj pritisak kod ispitivanja“, doznali smo od Ačkara koji u ostatku života kroz svoju obitelj nastoji pronaći smisao jer od traganja za pravdanjem ovakvih teških ratnih zločina davno je odustao.
- Autor: Snježana Vučković/Dnevno.hr
- Photo: Screenshot
