ISPOVIJEST SNAJPERISTA 'Obučavam Hrvate koji su se ovdje u Ukrajinu došli boriti protiv Srba'

Rijetko ima preživjelih
- Kada mi završimo s poslom, rijetko ima preživjelih, ali zarobljenicima se nikad ništa nije dogodilo. Upravo smo prije nekoliko dana jednog ruskog izviđača zarobili, govori Mikael. Za njega i njegove ljude nema nikakve sumnje tko stoji s druge strane prve crte - ruski vojnici koji su poslani iz Rusije da bi se borili za separatiste u Ukrajini.
Švedski snajperist Mikael Skillt
U postrojbu stalno dolaze novi ljudi koji prolaze trening koji traje četiri tjedna - jer ne može svatko ući u bataljun, a među strancima koji su u Azovu najviše je Hrvata koji su sve masovnije počeli dolaziti da bi sudjelovali u ratu u Ukrajini. Mikael mi kaže da ih trenutno obučava sedmoricu, najmlađi je jedva punoljetan, najstariji je bio u Domovinskom ratu i tamo je ranjen pa ima veliki ožiljak na tijelu, a sveukupno, među stranim dobrovoljcima više je od 25 hrvatskih boraca. Međusobno se većina njih nije ni poznavala prije nego li su došli u Ukrajinu, iz različitih su dijelova Hrvatske, a Mikael kaže da su željni borbe i imaju samo jedan uvjet koji često spomenu svom instruktoru koji je sedam godina proveo kao snajperist u švedskoj vojsci. “Želimo biti tamo gdje se Srbi bore na proruskoj, separatističkoj strani. Želimo se boriti protiv njih”, kažu hrvatski dobrovoljci. Svatko je od njih u Ukrajinu došao iz nekih svojih razloga. Mikael kaže da je on napustio kuću, djevojku i posao u Stockholmu koji mu je donosio 60.000 eura godišnje, jer je, odmah kada su počeli sukobi u Kijevu, shvatio da se u Ukrajini sprema nešto veće. Sada je dva tjedna u bazi jedinice na jugoistoku zemlje, četiri tjedna obučava nove vojnike i kaže da mu nedostaje akcija, a i zbog toga se posljednjih mjeseci udebljao desetak kilograma. - Puno je dobrih ljudi dosad stradalo, kaže mi i dodaje kako očekuje da će se sukobi nastaviti do ljeta. Uvjeren je u pobjedu Ukrajine koja je postala njegova druga domovina.Sjećanje na devedesete
Azov bataljun prerastao je u ozbiljnu jedinicu, u kojoj su dosad najbrojniji bili Skandinavci, ali sada su ih po brojnosti prešli Hrvati. Čak se i jedan ukrajinski svećenik javio da bi želio s njima na front kako bi ih mogao blagosloviti prije borbe. Mikael mu je objasnio da su borci iz Hrvatske katolici, ali, iako je pravoslavni svećenik, to ga nije pokolebalo. - Dečke iz Hrvatske ovaj rat dosta podsjeća na ono što se događalo kod vas početkom devedesetih - kaže mi njihov instruktor. Oni zasad ne žele izlaziti u javnost sa svojim imenima i prezimenima te razlozima zašto su se odlučili na borbu u Ukrajini.
Među Hrvatima koji su se borili u Azovu bio je i Zagrepčanin Andro koji je u borbama ranjen pa je ove jeseni ležao u bolnici u Dnjepropetrovsku. Imao je geler u desnom kuku i petnaest šrapnela po cijelom tijelu. Andro je ranjen 4. rujna u blizini ukrajinskog sela Širokina, dok je zajedno sa svojim suborcima zaustavljao napade ruske vojske.
U Ukrajinu je otišao s namjerom da logistički pomogne ukrajinskoj vojsci, ali kada se suočio s pravim valom izbjeglica iz Donbasa i Luganska, kada je čuo njihove tragične sudbine, odlučio je i sam uzeti pušku u ruke.












