ISTARSKI HEROJI: ‘I mi smo Oluja, ali o tome se šuti!’
Vrijeme je neumitno, prolazi i nanosi sve deblje slojeve prašine na sjećanja. Kao da je bilo jučer, a ne tako daleko?
Kolovoška jutarnja zora. Pet ujutro. Zvoni telefon. Z. – počelo je! Znaš što je činiti, reče glas s telefona. Sve je već bilo složeno; čizme, odora, ruksak, torbica. U tim trenucima ne razmišljaš koliko ti vremena treba. Spreman si, ali još nešto. Poruka na telefonskoj sekretarici, malo poduža, da objasnim ženi i djetetu, gdje sam. Zaustavih prvo vozilo i s prvim suncem već sam u Juricanima na zbornom mjestu. Pristižu budući ratni drugovi, oni, koji su s prvom smjenom trebali odraditi još jedan radni dan, poneki pak iz noćne smjene. Netko je toga dana trebao odraditi posao za šankom, netko pripremiti sve za berbu, netko provesti za proizvodnim strojem. I nema mnogo onih koji napuštaju kancelarijske poslove. Većinom su to ljudi koji su do jučer bili u poljima, za proizvodnim radnim mjestom. Poneka šala prelazi preko usana, ali većina je nekako šutljiva. Sjećam se dobro da je sunce tog dana pržilo kako to obično biva početkom kolovoza. Već oko podneva skupila se skoro čitava postrojba. U neke se uvukla nervoza. Šute, dok drugi svoju nervozu krate na sebi svojstvene načine. Stižu i autobusi. Zna se, pravac Rijeka i Trsatska vojarna. Autobusi kako i priliči vojsci, oni za lokalne vožnje. Nekoliko drvenih stolica i to je sve. Većina njih posjedala na pod ili na torbe koje pripadaju opremi vojnika. Poneka riječ, tu i tamo smijeh na poneku šalu. Ali ovo nije obična vožnja. Iako mnogi od nas imaju u nogama ratnog iskustva, uvijek ista nelagoda. Je li to od straha ili od nepoznatog, u čovjeka se uvuče nemir. I kao da svatko želi da u tim trenucima ostane sam u svojem svijetu. Polako prolazimo istarskim pejzažem i već se debelo spustila noć kada autobusi pristižu u vojarnu. Onako umorni neki polegoše na travu, a netko će noć provesti i u tvrdom vojničkom krevetu. Zna se, ujutro naoružanje i pravac, bojište. Ujutro,m pri raspodjeli naoružanja pridružiše nam se i nekoliko dragovoljaca. Među njima i službenici i jedan sudac ( nije bitno ime). Uredno zaprimiše naoružanje i stanu u svoj red u postrojbi.
Ovo nije tekst o ratnom putu postrojbe već o običnim, časnim ljudima koji su postali vojnici, a ne nekakvi fantomski blockbuster vojnici. Sama imena postrojbi iz Istre dovoljno o tome govori: „Porečki prči“, „Pazinski boškarini“, „Labinski Šajetani“, ili ime umaške postrojbe koja se nazivala „Malvazijski tigrovi“. Nisu to opasne zvijeri, ratni veterani već obični građani koji su u datom trenutku postali vojnici. Stoga o ratnom putu ovdje neće biti govora niti priče. Moji suborci o kojima zborim, dali su svoj nemjerljivi obol tada, kada je bilo najpotrebnije. Ovi obični ljudi koje svakodnevno susrećemo u svojem životu, oni isti o kojima se nikada ne piše, oni isti o kojima mediji obično šute, bez ratnog iskustva, s nešto poznavanja ratne obuke u danom trenutku prihvatili su svoju odgovornost u svrhu odbrane domovine. Bez obzira na sve hvalospjeve profesionalnim postrojbama, ovi mali, obični ljudi bez dovoljno vojnog znanja na svojim su plećima odnijeli pobjedu. Ti moji suborci, profesionalni konobari, kuhari, vodoinstalateri, električari, radnici za strojem, vinari, maslinari, obični seljaci.. postaju vojnici i ostavljaju doma ženu, djecu, rodbinu i odlaze u operaciju „Oluja“ bez ikakve želje za ubijanjem ili paljenjem kuća. Da, oni su istinski heroji o kojima se uvijek malo priča. To je vrijeme kada se dogodila hrvatska vojska sa svježim hrvatskim domoljubljem i drevnom ratnom hrabrošću Hrvata, građana Hrvatske. Dosada, iz pomno prešućivane, a i kontrolirane ratne povijesti Hrvata, izbio je očigledan podatak da kada se radilo o hrvatskom „biti ili ne biti“ zaustavili su dvije monstrum vojske, Mongole i Tatare, a ove koji su se dičili s „Rado ide Srbin u vojnike“ jednostavno najurili u nekoliko dana s hrvatskog teritorija. Zanimljivo je da je u bivšoj jugo-retorici bio posve uklonjen ovaj hrabri ratnički duh Hrvata, čak i temeljna crta hrvatskog čovjeka, njegovo mirotvorstvo. A što reći o mojem susjedu istarskom ratniku, već duboko mu se nakloniti jer je pokazao zube usprkos svim negativnim konotacijama koje su mu nametale dugi niz godina.
Danas s pravom mogu reći da sam na njih iskreno ponosan i stoga im poklanjam ovaj svoj uradak.
Dobro znam da ih neće biti na proslavama i obilježavanjima, ali isto znam da im do toga nije niti stalo. Nisu se ni ’95. busali u hrvatska prsa, niti dok su zaduživali naoružanje i streljivo, već su mirno i šutke, kako to oni najbolje znaju, oslobodili dio svoje domovine. Sjećanja na suborce kao i dogodovštine na ratnom putu prolaze mojom glavom, kao i slike onih kojih više nema, a dali su nemjerljiv doprinos zajedno sa živima. O njima, nažalost onima koji su nas napustili itekako se malo govori, sve rjeđe ih se sjete oni koji bi trebali, a danas samo njihova rodbina. To je nažalost naša svakodnevnica.
Ovih dana obilježit će se dvadeset godina od ove veličanstvene akcije, koja je ušla u anale vojnih doktrina. Običnom vojnom silom, bez atomskih bombi ili ostalih priprema, samo klasičnim vojnim naoružanjem uz vojničku čizmu koju su većinom nosili građani, a ne profesionalni vojnici, u nekoliko dana slomljen je otpor neprijatelja, koji je natjeran u obezglavljen bijeg. Priprema i izvedba operacije je ono na što mora svaki učesnik „Oluje“ biti ponosan, i ne samo on kao učesnik već i njegovi potomci.
Sama obljetnica po svemu je i posebna. Bilo je za očekivati da će i proslava te obljetnice biti s time u skladu. Prije nekog vremena predložio sam gradskim strukturama da se prikladno obilježi taj dan, dan kada se krenulo u ovu vojno redarstvenu akciju. Na prijedlog da se toga dana pozovu svi živi na određeno zborno mjesto, oda dužan pijetet svim mrtvima, nikada nisam zaprimio odgovor.
(154 pukovnija u čijem je sklopu sudjelovala i umaška bojna, u Vojno redarstvenoj operaciji „Oluja“ glavninom snaga napadala je pravac Ljubovo – Bunić uz prethodno ostvarenu suradnju sa 9. gardijskom brigadom. Djelovala je na pomoćnom pravcu napada lijevim krilom Krbavskog polja. Uz prethodnu topničku pripremu sudjeluje u ovladavanju Debelog brda, oslobođenju ZL. Udbine, Podudbine i grada Udbine. Po ovladavanju ovih ratnih ciljeva pukovnija se preustrojava i obavlja pripreme za daljnja djelovanja. U slijedećoj etapi bojnih djelovanja izbija na državnu granicu na rijeci Uni u području Nebljusa. U svojoj zoni ubrzo ovladava prostorom, zaposjeda crtu odbrane u dolini rijeke Une; Štrbački Buk- Kestenovac – Poljica – Demirović Brdo, konsolidira obranu i obavlja sve ostale ratne zadatke koji su postavljeni pred pukovniju. Postrojba je svakodnevno na prvoj crti izložena neprijateljskom djelovanju iz pješačkog i topničkog naoružanja.)
