ISTINA O HRVATSKIM BRANITELJIMA: Fredu Matiću i Vladi – za „to“ su se borili???

Poštovani Ponukan ovotjednim napisima po portalima i dnevnom tisku o svemu što se događa danas nama braniteljima, kao i nedavnom odbijenicom (od 04.08.) da kao branitelj nemam šanse zaposliti se u Ministarstvu branitelja po objavljenim natječajima i očitim stručnim sposobnostima i završenom fakultetu. Sve je to lijepo kada se na naslovnicama pojavljuju uspješni časnici koji samo nastavljaju svoje stranačke poslove. Ali što je sa nama ostalim malim braniteljima koji su se vratili svojim svakodnevnim malim životima. I koji poslije toliko godina ne vidimo svjetlo na kraju ovog tunela života. Ponajčešće završavamo na marginama društva, po bolnicama, kao raja za manipuliranje i u zadnje vrijeme, neki tiho a neki i uz veliki prasak, u crnoj kronici i na osmrtnicama kada pročitamo koga su ostavili iza sebe u tuzi i boli, ne mogavši iznaći izlaz i sve te bijede u koje su upali i ne vidjevši nikakav drugi način da barem životari s obitelji u današnjim olovnim vremenima. Što je sa nama koji se trude probijati se kroz ovaj i ovakav j...... život bez stranačke iskaznice, podobnosti i bez stričeva i ostalih. Trpjeti na poslu bahatost Velikog gazde koji je najpametniji i koji ti zabranjuje sve i svašta, a uz to ti zaboravi dati plaću za ono što si odradio a kamoli za sve one prekovremene koje namlatiš samo da bi kao zadržao posao. A ON mijenja jurilice, ima po dva tri stana, brod, ručak sa sebi ravnima i zalihu koji je osigurao za praunuke. Trpiš, šutiš i brineš da ti djeca imaju za hranu, da dočekaš povrat besplatnog prijevoza sa kašnjenjem od četiri do pet mjeseci, uvjeravaš dijete da nije neophodno imati u srednjoj školi udžbenik – pa dobije jedinicu iz zalaganja, uvjeravaš dijete da svi školski izleti nisu baš nastavni i potrebni, strijepiš od dolaska poštara koji uvijek zvoni i donosi opomene i zadnje opomene pred isključenje, moljakaš sve uži krug prijatelja koji te sve više izbjegavaju, isisavaš punicu penzionerku da pomogne unucima, posjećuješ sestru koja i sama krpa kraj s krajem, brineš o tome dokle će stanodavac imati razumijevanja za tebe, ženu i djecu kojem duguješ stanarinu već dvije godine, očekuješ crkavicu od socijalnog 200-300 kuna svaka tri mjeseca jer više nisu u mogućnosti i sve je više onih koji je traže, za crveni križ nisi slučaj, malo mjesto koje nema javnu kuhinju pa se snalaziš sa krumpirima, rižom, tijestom, nemaš za autobus da se javiš na natječaj, nemaš za preporučeno pismo, sa ženom jedva i razgovaraš jer se ubija od rada u svojoj firmi, plačeš, razmišljaš, ne spavaš, pitaš se za koji k...... sam na ovom svijetu. A i Zaklada hrvatskih branitelja te ne šljivi već godinama iako si do vrata u g......, ali zato sebi znaju isplati naknade, a raji samo isprike da nemaju sredstava, a ponekima financiraju obranu od dokazanih ratnih zločina. Ali i zahvalnost nepoznatim koji ti uplate pokoju kunu iz svojih minimalaca dokazujući da ima dobrih duša i da nije sve u trčanju za materijalnim koji se danas propagira. Ima toga još, ali i ovo je dosta da se ima uvid u životarenje 90% današnjih branitelja, barem kroz prizmu moga života. A dokle tako, ne znam. Jer već tri godine sam bez posla (tehnološki višak, sa 55 godina prestar), bez prihoda, za sve sam prekvalificiran, branitelj koji je tempirana bomba, A ja samo želim doživjeti dostojanstveni završetak života. Hvala na strpljivosti na mojem izljevu gorčine. objektivno.hr