Istina Slobodana Praljka – HVO i Hrvati su obranili i oslobodili BiH (2)

Nakon što je došao u BiH, Slobodan Praljak postao je jedan od ključnih ljudi u oslobađanju te zemlje. Srbi su već zauzeli 70 posto Bosne i Hercegovine, a kao ultimativni cilj postavili su dva važna koridora koji su bili pod kontrolom Hrvata: posavski koridor radi spajanja s Banja Lukom i dolina Neretve kojim su trebali zaokružiti izlaz Srbije na more južno od Neretve. Praljak je bio jedan od ključnih zapovjednika oslobađanja u operaciji Lipanjske zore. „Oslobađanje lijeve obale Neretve prva je akcija koja pokazuje da jedna defenzivna, poluseljačka, domobranska skupina ljudi, koja brani svoju kuću, može biti spremna i pokazati da zna voditi napadačku akciju. Dakle, prije Maslenice, jedna hrvatska vojska, HVO, vodila je napadačku akciju“, govorio je general Praljak. Tako je uloga Slobodana Praljka u oslobađanju BiH već od samog početka bila izuzetno velika. HVP je na dva ratišta, posavskom i neretvanskom, vezao većinu eltinih srpskih postrojbi koje su ve držale 70% Bosne i Sarajevo u okruženju. Višemjsečne teške borbe HVO-a i vezivanje većine srpskih snaga na ta dva najveća vojna ratišta početkom agresije na BiH dala je predaha nepripremljenoj Armiji BiH da konsolidira svoje redove. Tu je Bosna i Hercegovina prvi put obranjena, ponajviše zaslugom HVO-a i pomoći iz Hrvatske. Osim toga, Slobodan Praljak zdušno je Bošnjacima slao oružje i humanitarnu pomoć. U Mostaru predlagao je Izetbegoviću deblokadu Sarajeva, međutim, bošnjački vođa ga je odbio. Praljak je od 24. srpnja do 8. studenoga 1993. bio zapovjednik Glavnog stožera HVO-a. Unatoč hrvatsko-muslimanskom sukobu, redovito je puštao konvoje pomoći na suprotnu stranu, te tako značajno pridonio da  Štoviše, preko bošnjačkih veza je u jeku hrvatsko-muslimanskoga rata poslao pun kamion oružja za obranu opkoljenog Sarajeva, nakon što se zapovjednik Dragan Vikić požalio da nema protuoklopnih sredstava. Poznato je da je Hrvatska vojska je oslobodila velik dio Bosne i Hercegovine i pružila pomoć i potporu Bosni i Hercegovini kad je bila suočena s velikosrpskom agresijom. Vojno-redarstvenom operacijom ‘Oluja’ hrvatska vojska je deblokirala Bihać, spasila tisuće života, spriječila zločin veći od Srebrenice i spasila obraz međunarodne zajednice. Povijesna događanja vezana uz tzv. Prvu i Drugu bihaćku krizu te operacije Hrvatskih snaga Zima ‘94. i Ljeto ‘95. manje su poznata široj hrvatskoj javnosti, no upravo tim vojnim operacijama Hrvatska vojska spriječila je pad Bihaća i tragediju civilnog pučanstva srebreničkih razmjera još u zimi 1994. te ponovno u ljeto 1995. Prema nekim procjenama, da su srpske snage tada uspjele ući u grad, civilne žrtve u Bihaću mogle su biti znatno veće nego one u Srebrenici s obzirom na to da je u gradu bilo nešto manje od 200.000 stanovnika. Srbi su znali da bi osvajanjem Bihaća u gotovo bezizglednu vojnu i političku situaciju doveli Republiku Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Mnogi u međunarodnoj zajednici mislili su još krajem studenog 1994. da je pad Bihaća samo pitanje dana. No, operacijom Zima ‘94. koja započinje 30. studenog 1994. duž Livanjskog polja u pravcu Bosanskog Grahova Hrvatska vojska prisiljava na povlačenje srpske snage iz Bihaća otvarajući si put prema Kninu još u zimi 1994. U tom kontekstu operacija Zima ‘94., bez ikakvog pretjerivanja, predstavljala je prekretnicu ratnih zbivanja na ovim prostorima, a operacija Ljeto ‘95. predstavlja njezin logični nastavak kada Hrvatska vojska, presijecanjem komunikacije Drvar – Grahovo – Knin, dovodi sam Knin u gotovo bezizglednu poziciju. Tu je Bosna i Hercegovina spašena od Hrvata i Hrvatske drugi put jer pad Bihaća doveo bi cijelu zemlju u vrlo tešku situaciju Događaji u ljeto 1995. godine tj. u vrijeme tzv. Druge bihaćke krize bili su gotovo identični onima s kraja 1994., kada operacijama Ljeto ‘95. i Olujom Hrvatska vojska ponovno sprječava pad Bihaća i nove srpske zločine, slične onima koji su se samo nekoliko tjedana ranije dogodili u Srebrenici 11. srpnja 1995. Ozbiljnom analizom svih ovih ratnih zbivanja tijekom zime 1994. te proljeća i ljeta 1995. više je nego očito da su vojne operacije oko Bihaća imale presudni značaj za ishod rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Ne smije se zaboraviti da su u to vrijeme pobunjeni Srbi još uvijek kontrolirali oko 25% teritorija Republike Hrvatske i gotovo 70% teritorija Bosne i Hercegovine, a zauzimanjem Bihaća tj. šireg prostora sjeverozapadne Bosne kontrolirali bi gotovo 80% prostora BiH. U takvim okolnostima gotovo nijedan realan i objektivan političar u međunarodnoj zajednici nije vjerovao samo u politička rješenja koja će biti prihvatljiva za sve sukobljene strane. U vojnom smislu pozicija 5. korpusa Armije BiH bila je izuzetno teška, no naglasio sam da Hrvatska vojska ima potpuni uvid u stanje stvari na terenu i da će, bude li nužno, svojim vojnim aktivnostima usmjerenim prema Kninu, prisiliti srpske snage koje napadaju Bihać iz privremeno okupiranih područja Republike Hrvatske na povlačenje, te na taj način zaštititi Bihać od daljnjih razaranja. Zbog snažnog napada hrvatskih snaga na Bosansko Grahovo, 28. srpnja završava nova velikosrpska agresija na Bihać, jer je značajan dio njihovih snaga morao biti izvučen u pravcu Knina, koji se iznenada našao u daleko težoj situaciji nego što je to bio Bihać samo nekoliko dana ranije. U operativnom izvješću generala Mile Mrkšića, zapovjednika SVK, načelniku Generalštaba VJ, od 26. kolovoza 1995., navodi se da je “operacija srpskih snaga na Bihać prekinuta zbog pada Grahova, prekida vitalne prometnice Drvar – Grahovo – Knin te ugrožavanja Knina sa pravca Dinare”. Međutim, na tiskovnoj konferenciji u Kninu 30. srpnja Mladić ponovno ističe kako je njegova namjera potpuni poraz Muslimana u Bihaću te da će on biti sličan onome u Srebrenici i Žepi. Sve to samo dokazuje upornost, ali i iracionalnost Mladića, Karadžića i Martića da pod svaku cijenu Bihać pretvore u novu Srebrenicu. Dakle, kao odgovor na Drugu bihaćku krizu hrvatske snage operacijom Ljeto ‘95. te ulaskom u Bosansko Grahovo i Glamoč ponovno po drugi put, kao i u prosincu 1994. operacijom Zima ‘94., spašavaju Bihać. Uz to Hrvatska vojska i HVO nanose ključne poraze Srbima, nakon srpske katastrofe u Bljesku i Oluji, te konačno demoralizirani Srbi prvi puta u četiri godine rata počinju doživljavati poraze i od Armije BiH. Do tog trenutla, bez prethodnih pobjeda HV i HVO-a, Armija BiH nije poduzela nikakve velike ofenzive protiv Srba, ali jest protiv Hrvata u Srednjoj Bosni (uz velike zločine). To je bilo treći put da Hrvatska spašava Bosnu i Hercegovinu. Tek nakon poraza u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, Srbi pristaju sjesti za pregovarački stol. Zar je onda Hrvatska dio ‘udruženog zločinačkog pothvata’ koji uključuje i pokojnog generala Praljka? Svu dokumentaciju koju je prikupio i sitematizirao pokojni general Slobodan Praljaka možete naći na http://www.slobodanpraljak.com/