Istinita sjećanja logoraša: JNA je bila gora od četnika, oni su zvjerski mučili hrvatske vojnike

Mađarska obitelj Šilješ iz Baranje od prvog se dana rata uključila se u obranu voljene Hrvatske. Za razliku od velikog broja Srba koji su ustali protiv svoje domovine Hrvatske, brojni Mađari, Talijani, Česi, Slovaci, Bošnjaci, Albanci stali su dragovoljno, ne čekajući vojni poziv, uz Hrvate braniti  domovinu i zemlju u kojoj žive. Priča o trojici braće Šilješ iz Bilja pored Osijeka osobito je potresna jer su sva tri brata završila u srpskim koncentracijskim logorima gdje su prošli strašna mučenja, a samo se je Šandor vratio živ u Bilje. Ovo je istinita priča o paklu srpskih logora, a najveći mučitelji bili su upravo oni koji su se pozivali na mir, bratstvo među Srbima i Hrvatima, pravili “tampon zone” i dr. Oni su nosili zvijezdu petokraku na odorama – Jugoslavenska „narodna“ armija – što je još jedan razlog, uz stotine drugih, da Vlada zabrani komunističko znakovlje. „Mi smo bili baranjska obitelj koja se deklarirala kao mađarska manjina, ali kada je došao rat, nas tri brata nismo dvojili oko stupanja u obranu svoje domovine i svog sela“, kaže nam Šandor Šilješ (48) iz Bilja, branitelj, dragovoljac, zatočenik, danas vojni umirovljenik, piše 24sata.hr. „Već nakon događaja u Borovu selu (svibanj 1991. op), pristupio sam rezervnom sastavu policije, a braća u ZNG. Imao sam 22 godine, a oni su bili po šest godina stariji. Ujutro 3. kolovoza 1991.počeo je strašan napad na Baranju. Taj dan je bio neopisiv. Granate odsvakud, meci frcaju, ne znaš odakle što dolazi. Od života i smrti dijele te vrata. Mi smo u kući, a četnik sa druge strane. Dijeli vas 20 cm, ako te otkrije, gotov si“, priča Šilješ. “Nakon pada Bilja četnici su uhitili mene i braću. Kako sam bio pripadnik rezervnog sastava policije, odvojili su me i odvezli u Beli Manastir, a onda u Srbiju, u Sombor. Vozili su nas policijskom maricom. U Somboru smo dobili prve batine. Već nakon par sati ponovo su nas ugurali u maricu i vozili za Bubanj potok. Tamo je bio neki centar za Arkanovce. Izlazimo iz marice, dolaze neki ljudi, tuku nas. Čovjek kojega nikada nisi vidio, tuče te bijesom divlje zvijeri. Bio sam šokiran, kao u nekom polusvijetu sam ulazio i izlazio iz te marice, tamo i vamo.”,vraća teška i mučna sjećanja. Hrvatski branitelj i dragovoljac Domovisnkog rata, Mađar Šandor Šilješ, opisuje strahote i mučenja koje je prošao kada je bio zarobljen još početkom rata i sukoba u Baranji. Kada je došao na Bubanj potok morao je slušati hvaljenje arkanovaca, JNA časnika i vojnika koliko su nevinih žena silovali po Baranji i Slavoniji. Satima je bio ispitivan i pri tome brutalno tučen. Osobito ciničan bio je oficir JNA (da za te zvijeri ne upotrijebimo hrvatsku časnu riječ ‘časnik’, op.) koji se podsmjehivao i govorio „nećemo te ubiti, nego ćemo te tući dok ne umreš“. Tukli bi ga glavom u rešetke i zid dok ne bi pao u nesvijest i onda opet ispočetka. „Vrijeme prolazi, a ti uopće nisi svjestan…onda su nas odveli u Beograd na Topčider“, govori Šandor. Tamo je bio centar JNA, ta „veličanstvena Titova armija“ koja se i tada dok je klala i ubijala po Hrvatskoj rado pozivala na Tita i antifašizam, te su im krvave ruke i cinična usta još uvijek bila puna parola „Smrt fašizmu – sloboda narodu“, „bratstva i jedinstva naroda“, „partizana i osloboditelja“.  To je sve potrajalo do 1992. godine i rata u BiH kada su skinuli svoje „antifašističke oznake“ i stavili srpske zastave potvrđujući tako što je zapravo JNA i oduvijek bila, usprkos parolaštvu o jugoslavenstvu, antifašizmu i drugim bljuvotinama koje su servirali godinama ljudima. Šandor  je pomislio da će ovdje bolje proći nego kod četnika, ali tek kada je došao u ruke JNA i njenih vojnika počeo je pravi pakao. „Taj dan neću nikada zaboraviti, kao i ostalih sedam,  bili su to to najgori dani u mojem životu“, govori teško Šandor sjećajući se mučenja vojnika i oficira JNA. „Šamarali me toliko da sam pljuvao komade zubi. Oni su se svemu smijali. Svako novo ispitivanje bilo je drugačije. Sadržavalo je nove torture. Gušili su me žicom, boli iglama po tijelu. Opet se gubim u vremenu i nesvjestici. Budim se u svojoj ćeliji, u kojoj sam bio sam. Čujem druge zatvorenike kako jauču, mole ih da ih puste na miru.“, i nastavlja: „Dvojica me drže, a jedan udara. Špagom su mi svezali mošnje i vuku me po sobi. Viču: “Šta je ustašo, dereš se, plačeš, boli”. Pa, kako neću plakati, boli“, tiho priča Šandor sjedeći u svom dvorištu u Bilju, odakle su ga i odveli u zatočeništvo. Suze mu se i sad slijevaju niz lice. Njegova supruga je pored njega. Suznih očiju i otvorenih usta od užasa gleda suze svoga supruga. On pokušava uhvatiti dah. „Pao sam u nesvijest jer to je nezamisliva bol. Polili su me kantom vode da me probude“.   Tih sedam dana u rukama JNA bili su pakao koji ljudski um ne može zamisliti. Nakon svih mučenja Šandor Šilješ odveden je na Vojni sud u Beograd i osuđen na 20 godina zatvora. Posebno su ga teretili što je kao Mađar došao u Hrvatsku, iako je tamo rođen, s namjerom da ubija Srbe. Nakon suđenja sproveden je u logor Begejce: „Znam da smiješno zvuči, ali Begejci su bili mila majka nakon Topčidera i JNA. Nakon dolaska vukovarskih zarobljenika, uglavnom su njih mučili“. Kaže da se u Begejcima „nadao da će sresti braću, ali je tamo shvatio da su vjerojatno ubijeni“. “Nadao sam se samo da nisu prošli torture kakve sam ja prošao, kada se metak u čelo čini kao dobitak na lutriji”, kaže Šandor Bilješ za 24sata. Razmijenjen je u Slavonskom Šamcu potkraj 1991. godine i danas živi u Bilju.