Ivan Hrstić: Vrijeme za znanstveno istraživanje Jasenovca

Osmog svibnja 1945. oslobođen je Zagreb, glavni grad Hrvatske, narativ je to koji ponavljamo eto već 73. godinu. Dan je to kad su na puste ulice prvi umarširali pripadnici 45. srpske divizije NOVJ. Slučajno ili ne, nikad nećemo pouzdano saznati, 10. Zagrebački korpus zapeo je na istočnim prilazima gradu te tako tu slavu prepustio nekim drugima, koji su došli izdaleka, između ostaloga i jedinicama dobro popunjenima borcima koji su do jučer na čelu nosili kokarde, piše Ivan Hrstić / Večernji list Dan poslije, u grad su konačno ušli i pripadnici Zagrebačkog korpusa, na ulicama su ih dočekivale skupine građana, a dva dana kasnije na prepunom središnjem gradskom trgu, s kojega još nije stigao biti izbačen ban Jelačić, organiziran je monumentalni skup podrške osloboditeljima. Nažalost, ti osloboditelji nisu spavali na lovorikama, nego su odmah, baš kao prethodni gospodari života i smrti, krenuli oslobađati Zagrepčane od njihove imovine, oslobađati ih od slobode, oslobađati ih od života. Hrvatska, dakle, nema mnogo razloga slaviti, jer joj je za oslobođenje trebalo još pola stoljeća. 
Nova elita odmah se počela useljavati na najreprezentativnije pozicije, uključujući i kuće i stanove Židova koje su ustaše prije toga poslale na put bez povratka. Dobar dio te imovine ni dan danas nije vraćen nasljednicima. Kakvu sudbinu su dočekali Hrvati koji su svrstani u kategoriju narodnih neprijatelja, ne treba posebno isticati. Naravno, bilo bi doista prejednostavno kad bismo za zločine nad Hrvatima mogli optužiti neke tamo srpske i crnogorske partizanske divizije ili preobučene četnike. Nažalost po takav narativ, u Hrvate u Hrvatskoj su ipak prije svega ubijali – Hrvati. Obronci Medvednice posuti su njihovim neobilježenim grobištima. 
Među onima koji su pretpostavljali da za njih neće ili ne može biti milosrđa, pa su pokušali pobjeći, najveći dio svoj kraj našao je u beskrajnim prašnjavim kolonama od Bleiburga natrag u domovinu, u usputnim jarcima i jarugama, jamama, rudarskim oknima i tenkovskim rovovima. Prema povjesničaru Slavku Goldsteinu, partizanu, Židovu kojem su ustaše u logoru ubile oca, u tih nekoliko dana u “kompleksu Bleiburg” ubijeno blizu polovice pripadnika raznih postrojbi NDH, kojih je tada bilo 100-110 tisuća. Dakle, kaže on, oko 45 tisuća ustaša i domobrana, plus još 15 tisuća belogardista i 10 tisuća četnika. Dakle, prema toj “trijeznoj procjeni” čovjeka koji nije imao nikakvog interesa uvećavati broj žrtava, u svega nekoliko dana bez ikakvog suda likvidirano je 70 tisuća ljudi! Što je pak bilo s brojnim civilima koji su bježali s vojskom? Jasno je da je to ipak konzervativna procjena te da je broj mogao biti znatno veći. A gdje su još zločini koji su se paralelno događali širom bivše države, posve nevezano za Bleiburg, odnosno Križni put? Nema nikakve dvojbe da je Titova vojska u kratkom vremenskom odsječku efikasnošću nadmašila čak i ustaše.
To je čitav jedan Jasenovac u svega nekoliko dana! Naravno, Goldstein je bio u pravu da tu postoji ključna razlika: u Jasenovcu su 85 posto žrtava bili nevini civili, dok je među likvidiranima na Križnom putu ipak bilo mnogo onih koji bi i na sudu dobili oštru kaznu za ono što su radili za vrijeme rata. No, bi li to bila smrtna kazna? Za pretpostaviti da bi se ipak velika većina nakon odslužene kazne vratila kućama. A suda nije bilo i svi oni pred zakonom jesu nevini. Nema te demokratske države koja ne bi učinila sve da kosti njihovih građana ne trunu u kraškim jamama. Njemačka i dalje svake godine ulaže milijune eura u dostojno obilježavanje grobova vojnika Wehrmachta i nema nikakvog razloga da i Hrvatska ne pokušava u tom smislu biti civilizirana. Istina o zločinima mora se znati, kako o Bleiburg, tako i o Jasenovcu. I to nije nikakvo izjednačavanje zločina. Posve je jasno da istina niti o Jasenovcu nije utvrđena na znanstveno relevantan način, jer ako su na popise žrtava ubacivani i oni koji ni blizu njega nikad nisu bili, onda je jasno da to ne može biti slučajno. No, isto tako svima mora biti jasno da čak niti ako prepolovimo broj žrtava, priroda zločina se s time ne mijenja: NDH jest država koja jest provodila rasne zakone.
Na žalost, dvjema “lijevim” vladama jedan od prvih poteza bio je gašenje ureda koji se bavio istraživanjem zločina, a ukinuto je i pokroviteljstvo Sabora u Bleiburgu. Za ponavljanje takvog scenarija nema baš nikakvog razloga, jer apsolutno se ne radi o nikakvom “ustaškom derneku”, već o dostojanstvenoj komemoraciji, a kad ne bude provokatora i nekom korisnih budala – ni mediji više neće moći krivotvoriti svoja izvješća stavljajući njih u prvi plan, piše Ivan Hrstić / Večernji list