Ivan Pernar je najveće zlo hrvatske politike

Njegovim ambicijama, za razliku od pameti, nema kraja, i stoga pokušava okupiti širu frontu instant-mesija regije, neku novu generaciju nedovršenih ljudi i bizarnih čudaka. U taj putujući cirkus svaka je budala dobrodošla, neovisno o tome je li četnik, fašist, komunist… Polazišna točka, na kojoj se zasniva snaga ideologije Titovog antifašizma, teza je po kojoj su svi nacionalizmi na ovim prostorima međusobno ovisni jedan o drugom. Ustaše ne mogu bez četnika, kao ni četnici bez ustaša. Bez ekstrema s jedne, ne mogu opstati niti ekstremisti sa suprotne strane. Povijesno je istinito kako su ustaše i četnici tijekom Drugoga svjetskoga rata znali surađivati protiv zajedničkog neprijatelja partizana. Doduše, možda bi bilo ispravnije reći da su ih na to prisili Nijemci kao vrhovna vojna vlast. To je povijesna činjenica od koje ne možemo pobjeći i u tome se krije i suvremena privlačnost socijalističkog antifašizma za anacionalni dio pučanstva. Neki će tako i priznati da su komunisti činili zločine, ali ipak drže kako je njihova alternativa bila mnogo gora. Naravno, sve su to krajnje pojednostavljena gledišta, jer četnici su tijekom određenog razdoblja u Drugom svjetskom ratu bili i saveznici partizana. Partizanske brigade i armije, u prvim godinama rata, stvarane su najčešće iz odreda „bivših“ četnika. Bio je to prljav građanski rat o čijem karakteru i statističkim brojkama traju i dalje povijesne rasprave, čiji zaključci ovise o svjetonazoru znanstvenika. Na žalost, i dalje postoji veći broj naših političara, koji drže da je suradnja s četnicima prihvatljiva. Pernar je žalosna hrvatska verzija Obradovića Boško Obradović moderni je srpski nacionalist i bliski suradnik notornog regionalnog populista Ivana Pernara. Obradović se ne smatra vjerojatno četnikom stare škole, samo zato što drži kako su četnici propali projekt. Ipak, inspiraciju za političko djelovanje crpi isključivo iz velikosrpske mitologije u kojem središnje mjesto ima Kosovo. U osnovi, radi se o veoma banalnom političaru, klasičnom velikosrpskom fašistu s makijavelističkim pristupom politici. Konkretno, Boško Obradović spreman je ući u političko i strateško partnerstvo s bilo kime, pod uvjetom da od takve suradnje ima neke koristi. Pernar je žalosna hrvatska verzija Obradovića. On nije hrvatski, nego jugoslavenski nacionalist, ili ako hoćete popularno – orjunaš. Za razliku od svog srpskog druga, on ne nalazi inspiraciju u hrvatskoj povijesti. Nije ga briga za naše kraljeve, kneževe, umjetnike, pisce i znanstvenike koji su mijenjali svijet. Ne ponosi se hrvatskom poviješću i naslijeđem. Dok se zaluđeni Obradović poziva na kneza Lazara ili cara Dušana Silnog, Ivan Pernar poziva se na samog sebe, kao da ništa prije njega nije postojalo. Nakon kritika Srbije optužuje i Hrvatsku Generalno, možemo se složiti s tvrdnjom da su HDZ lopovi, ali neozbiljno je tvrditi da su baš svi u stranci od dvjesto tisuća članova kriminalci. Ipak, za ovu svrhu, idemo se složiti i s takvom pretpostavkom. Dodajmo njima još SDP, HNS, IDS i sve ostale parlamentarne stranke, osim „Živog zida.“ E sad, čak i ako se uvjerimo da su ama baš svi članovi tih stranaka pokvareni do srži, ta nam spoznaja ne čini život lakšim, jer ne vidimo nikakvu alternativu. Srećom, tu je Ivan Pernar koji nam nudi spas. Ivan Pernar koji će za sve probleme okriviti vladajuće političare, bez da uopće spomene Velikosrpsku agresiju. Odnosno, kada to čini, bit će iznimno oprezan i paziti  da odmah nakon kritika Srbije optuži i Hrvatsku, za gotovo istovjetno ponašanje u ratu, podvlačeći tako znak jednakosti između njih i nas. Otići će u Beograd kao gost Boška Obradovića. Boška Obradovića koji nam je valjda idol kada laje o nametanju homoseksualnosti, teroru globalizma i planovima za novi svjetski poredak, ali je četnik čim počne bulazniti o svetoj srpskoj zemlji i ujedinjenju svih Srba u istoj državi. „Boško Buha“ i „orjunaš Pernar“ Prije par godina nisam bio siguran, ali sada više uopće ne dvojim kako je Ivan Pernar potencijalno najveće zlo hrvatske politike. To je osoba koja ne bira sredstva, niti saveznike, radi ostvarenja svojih ciljeva, koji se zapravo svode na uzurpaciju vlasti i uspostavu diktature nekakvog kvazi-proletarijata. Pernar doslovno uživa u kolektivnoj nesreći te se hrani svim negativnom pojavama u hrvatskoj politici i društvu. Što je nama gore, to je njemu bolje. Njegovim ambicijama, za razliku od pameti, nema kraja, i stoga pokušava okupiti širu frontu instant-mesija regije, neku novu generaciju nedovršenih ljudi i bizarnih čudaka. U taj putujući cirkus, svaka budala je dobrodošla, neovisno o tome je li četnik, komunist… Kakav Boško Obradović, koje „Dveri“?! Takav vanjsko politički program već je postojao i iz njega je nastala „Orjuna“ (organizacija jugoslavenskih nacionalista). Orjunaš za Pernara nije etiketa, nego povijest koju ponavlja, zato što ju očito nije učio u školi. Znam da zvuči kao vic, ali „Boško Buha“ i „orjunaš Pernar“ su alternativa koja nam se nudi kao spas od kleptomana iz HDZ-a i SDP-a. Dečki koji su stasali na dokumentarcima za debile s YouTubea stvarali bi treću Jugoslaviju. Ali ništa od te ideje. Mi birači na izborima smo debili, ali toliki debili da bi ovakve doveli na vlast ipak nismo.