Kada moda zamijeni misao, a misao postane opasna, jer politička korektnost i moralna policija vire iza svakog ugla, od medija do sveučilišta, to je svijet u kojem je jedino rješenje disidentstvo.
Ali ne ono fizičko, jer se od ovog bezidejnog i hiperkontroliranog svijeta nema gdje pobjeći, disidentstvo postaje nutarnje, samoizolacija duha koji više ne gleda u Zemlju, jer u njoj i tako caruje uniformiranost i bezidejnost, nego u nebo, čekajući dašak božanskog da otpiri talog svijeta bez ideja.
Eto, na Kubi kćerka Raula Castra, Mariela Castro Espin, traži da se u novi kubanski ustav unese odredba koja štiti i promiče prava LGBTIQ zajednice. Moda je moda, pa bi bio red da Castro crvenu zastavu zamijeni onom duginih boja. Oni koji su se pobunili protiv ovog prijedloga Raulove kćerke nisu kubanski komunisti koji su homoseksualce do jučer zatvarali, nego sami homoseksualci.
Tako je Heriberto Sosa, predsjednik latinoameričke udruge LGBTIQ osoba, za NBC izjavio da na Kubi ne treba uvoditi homoseksualna prava, jer je važnije regulirati temeljna ljudska prava, slobodu govora, slobodne izbore i pluralizam na dobrobit svih.
Castrova kćerka bi se, pomodno, furala na “prava manjina”, dok bi te iste osobe radije da ih se okani i kaže ćaći da u toj zemlji postoje važnije stvari za rješavati.
Potrošene ideje
Komunizam i socijalizam kao ideje su potrošeni, demantirala ih je povijest, kao i druge velike ideologije (nacifašizam nema potrebe spominjati), uključujući i liberalizam. I jedna i druga, i komunistička i liberalna teorija djeca su Francuske revolucije zakvačeni na jednu istu ideju, ideju progresa, napretka.
To je jedna od glupljih ideja, kako je pisao Chesterton, jer vjeruje da je četvrtak bolji od srijede, samo što dolazi dan poslije. I jedna i druga ideja stoga dijele ljude i društva na napredne i nazadne snage.
Propast ljevice svuda po svijetu i Europi počeo je onog trenutka kada su počeli ratovati za prava raznih umjetno proizvedenih manjina, kada im je gay parada postala važnija od prvosvibanjske povorke, kada su mjesta koja su stvarala društveno zajedništvo, od nacije preko tvornice do obitelji, krenuli rastakati, a radnika, proletera, propadajući srednji sloj koji se opire ovoj pomodnosti pretvorili u homofoba, ksenofoba, mračnjaka… Porast populističkih pokreta samo je posljedica toga.
Liberali su nakon šezdeset osme, suprotno liberalnom razlikovanju privatnog i javnog, od privatnih stilova života (spolnih) napravili prvorazredno političko pitanje na koje ni na Kubi komunisti ne mogu biti imuni. Važnije je tko stavlja nešto u neku rupu, nego tko gdje radi, i radi li uopće.
Glupost današnjeg “naprednog svijeta” i njegovih paradoksa posebno je vidljiv u geslu kako je religija privatna stvar, ali spolna orijentacija nije, dapače, ona je danas lakmus papir nečije progresivnosti.
Religije, kao “privatne stvari”, stvorile se velebne kulture i civilizacije, za LGBTIQ i pripadnu kulturu ne znam što su pridonijeli čovječanstvu osim nakupina nebitnih sloboda dok se bitne brišu, uklanjaju ili ukidaju.
Tako ni kod nas, kada se govori o propasti SDP-a, svi gledaju u Bernardića, no nije problem Bernardić, jer sve današnje tradicionalne stranke, ljevice i desnice, tavore u krizi ideja zakvačeni za “manjine”, “migrante”…, postajući ljevica, najbolji saveznik globalizma i globalnog kapitala.
Da, problem je kada nema kruha, ali je mnogo veći problem kada nestane ideja, kada se postojeće političke teorije ofucaju, kada nemaju što više reći osim da su za “napredak”. U svijetu bez ideja stradala je i umjetnost pretvorena u diktaturu faktičnog, u “instalaciju”, u “performans”, koja više ne nudi ljepotu nego provokaciju.
Nestanak misli
Dvjema velikim idejama koje su obilježile našu prošlost i sadašnjost, osim homića i progresa, zajedničko je i da su radikalno antimetafizične, a tamo gdje nestane metafizika nestaje i misao.
Ne znajući spojiti modernitet i tradiciju, što je svojstveno progresistima i revolucionarima, ove propale ideologije i ideje tzv. ljevice i desnice u svom progresističkom procesu emancipacije posvađale su radnika i vlasnika (klasna borba), pa su onda, premjestivši klasnu borbu na borbu spolova, posvađale muškarce i žene, pa djecu i roditelje (šezdestosmaška borba protiv svakog autoriteta), odvojile su seks od rađanja, pa rađanje od seksa (umjetna oplodnja i Elton John), čovjeka od prirode, čovjeka od transcendencije (Bog je mrtav), itd, itd…
Diktatura praznine: Sve stupove (zapadne) kulture srušili su, ili ruše u ime “napretka”. Napretka prema čemu? Ničemu! To NIŠTA je jedino i žurno vrijedno mišljenja kao točka novog početka, kao dekonstrukcija dekonstrukcije…
Ivica Šola / Glas Slavonije
