IVO GOLDSTEIN od hrvatskih branitelja stvara probleme za državu

Danas u Hrvatskoj postaje sve jasnije (ako nekom to dosad nije bilo jasno) da zemlja može deklarativno imati liberalnodemokratsko uređenje, a da bude ekonomski i društveno sustavno upropaštavana i naposljetku upropaštena. Ne moraju se ni direktno namještati izbori ili hapsiti opozicijski prvaci. Država, njezine vlasti i krug njima bliskih ljudi prilično su nesposobni i prilično korumpirani. Ili, ako nisu korumpirani, onda su uvezani u sustav raznih klijentelističkih pogodovanja i trgovine utjecajem. Oni tretiraju državu kao poligon za osobno bogaćenje, privatni sektor kao kravu muzaru, a radna mjesta u državnim i javnim službama kao feud u kojem se mjesta dijele temeljem stranačke podobnosti. Takve vlasti trebaju i društvene skupine koje ih bezrezervno podržavaju. Jedna od njih su i oni koji se u javnosti percipiraju kao predstavnici hrvatskih branitelja. Da bismo shvatili njihovu ulogu, valja se vratiti u povijest. U osnovi, radi se o vojnicima ili bivšim vojnicima koji ne funkcioniraju kao društvena struktura sama po sebi i za sebe, nego su ovisni o vlasti. U srednjovjekovnim društvima, kad se razvijaju feudalni odnosi, ustanovljava se odnos vazala i seniora. Vazal je “slobodan čovjek” koji slobodno stupa u odnos prema senioru, gospodaru, povezan je s njim osobnom lojalnošću, odnosno “vjernošću”, obavezan mu je vršiti razne službe, osobito one vojničkog karaktera. U srednjem vijeku ratovanje je bilo uobičajeno stanje - nisu se vodili samo veliki ratovi, poput križarskih, nego su mnogi krupni feudalci pokretali svoje privatne ratove, sve do nasilja nižeg plemstva koje se svodilo na napade na seljake, trgovce i sve druge koji nisu nosili oružje, na uništavanje ljetine i rušenje nebranjenih nastambi. A sve su to izvodili vojnici, vitezovi. Kako su stoljeća prolazila, društvo je uspostavljalo više standarde, pa tako i za veterane. Nakon dugogodišnjih ratnih pohoda kralja Luja XIV. Pariz je bio prepun ratnih invalida, koji više nisu mogli služiti, a nisu imali ni posao. Politički je to bila loša poruka - oni koji su ratovali za slavu kraljevstva i kralja, sada nagrđuju javni prostor. Stoga Luj XIV. gradi daleko izvan grada Hotel des Invalides (danas u 7. arondismanu), kako bi sve te veterane mogao smjestiti. U velikom reprezentativnom kompleksu koji je poslije nadograđivan bili su bolnica, ubožnica, velika blagovaonica, manufaktura za one koji još mogu raditi. Nema raskoši, ali je sve prozračno, svijetlo i solidno građeno. Stubišta su blago ukošena kako bi se invalidi i stariji lakše penjali. Hrane ima u izobilju, ali se vino pije samo uz obroke. Izlazak iz kompleksa, koji je tada udomljavao 3000 ljudi, bio je moguć samo uz dozvolu. U kompleksu je i crkva s kraljevskom kapelom. Tako je istovremeno kralj mogao biti u istoj crkvi s ratnim invalidima, a opet odvojen od njih. Zdanje je svečano otvoreno 1674. godine. Luj XIV. prve je stanare osobno dočekao. Versailleskom mirovnom konferencijom (1919.), osnivanjem Lige naroda i raznim mirovnim inicijativama nakon Prvoga svjetskog rata prvi se put rat razumijeva kao društvena aberacija, a ne normalno stanje. Istovremeno se stvara moderna politička liberalnodemokratska kultura u kojoj udruge koje njeguju ratne tradicije postaju dio javne scene. Ovisno o stupnju demokratizacije društva njeguju memoriju o žrtvama, a u nedemokratskim društvima postaju ideološka “pesnica režima”. Hrvatska je imala nesreću da je tradicionalno pripadala ovima drugima. U monarhističkoj Jugoslaviji bilo je više organizacija koje su bile nositelji solunaštva (Orjuna, četnička udruženja i razne druge velikosrpske ili integralnojugoslavenske organizacije). Solunaštvo je bilo isticanje zasluga i napora Srbije te posebice glorificiranje njezinih boraca u Prvom svjetskom ratu, iza čega je uglavnom stajala jagma za privilegijima i materijalnom korišću. Te su se organizacije koristile raznim političkim metodama, sve do nasilja (batinašenja), a ni ubojstva im nisu bila strana. U isto vrijeme, u Weimarskoj Njemačkoj, u kojoj su zaredale pobune ili nemiri, često su intervenirali ilegalni paravojni odredi zvani Crni Reichswehr. Usporedba se sama po sebi nameće, kao i najava hitlerizma. Ustaše nisu stvorili tipičnu veteransku organizaciju, nego su u tom smislu imali Poglavnikovu tjelesnu bojnu (PTB), jednu od prvih ustaških jedinica u NDH. PTB je prvotno bio sastavljen od ustaša povratnika iz Italije. Članstvo u njemu smatralo se velikom čašću. Privilegiji nisu proizlazili direktno iz članstva, nego su ih članovi PTB-a stjecali drugim kanalima. U socijalističkoj Jugoslaviji stvoren je Savez boraca koji se desetljećima u jednopartijskom sistemu skrivao iza KP/SK, ali je osamdesetih počeo iskakati, kako se SK počeo razgrađivati, dijelom kad je trebalo s pozicija ideološkog čistunstva “šibati” sve “nepodobne”. U samostalnoj Hrvatskoj za vrijeme rata i nakon njega izgrađivao se sustav braniteljske zaštite. Tradicionalno, baš kao i u obje Jugoslavije, branitelji su dobivali povlastice. Takav sustav nespojiv je s liberalnom demokracijom - primjerice, u Izraelu, koji je u prvih 26 godina prošao četiri rata, branitelji nemaju nikakve povlastice, ali se invalidima pruža najbolja moguća zaštita. U Hrvatskoj, kao i drugdje, s povlasticama je rasla i ovisnost branitelja o režimu. Brak branitelja i HDZ-a bio je prirodan - vlast HDZ-a najduže traje, a što je još važnije, postoji snažna ideološka i politička bliskost stranke, pogotovo njezina desnog krila, i značajnog dijela vodstva braniteljskih udruga. Dva mandata koalicijskih vlada s SDP-om na čelu nisu uspjela razvrgnuti taj brak, iako su ministar Predrag Matić i njegov pomoćnik Bojan Glavašević (barem preko legendarnog oca Siniše) imali veće braniteljske zasluge nego svi HDZ-ovi ministri zajedno. Hrvatske su vlade obećavale braniteljima povlastice koje im u načelu nisu mogle financirati. Braniteljima se, osim toga, i bezočno manipulira, pa je otuda konstantno prisutna frustracija u njihovim krugovima. Uz to, iako je bilo inicijativa da ih zapošljavaju, uvijek je bila dominantna tendencija da ih zbrinu, na svaki način. Dobar dio braniteljskih udruga, barem onih koje su prisutne u javnosti, radikalno je desno. Mnogi se njihovi članovi, očito, nisu borili za istu Hrvatsku kakvu smo mi, građanski orijentirani krugovi, željeli - mi za Hrvatsku otvorenu, tolerantnu, liberalnodemokratsku, kooperativnu, oni za konzervativnu i klijentelističku. Ti branitelji, koji stalno ističu da su se bez ostatka borili “za Hrvatsku”, nisu nikad u proteklih četvrt stoljeća prosvjedovali, naprimjer, zbog nefunkcioniranja zdravstvenog sustava, zbog loše poduzetničke klime, lošeg obrazovnog sustava, nejednakih šansi na obrazovanje i zapošljavanje itd., nego uvijek i samo za svoje povlastice. Uz to, petljali su se i petljaju se u rasprave o Domovinskom ratu, što je shvatljivo i podnošljivo, ali je nepodnošljivo kad krenu s ustašlukom. Time direktno štete domovini koju tobože jako vole, ali i samima sebi, jer ih tako ne identificiraju kao branitelje države koja je bila žrtva agresije, nego kao one koji su izazvali rat. Poziciju takvih branitelja danas u Hrvatskoj možda bi, iz povijesne perspektive, najlakše bilo usporediti s pozicijom ardita u Italiji nakon Prvoga svjetskog rata koji su smatrali da njihova država nije dobila ono što je kao ratni pobjednik zaslužila. Arditi su govorili o “osakaćenoj” pobjedi. Slično misle i oni naši branitelji koji tvrde da su donijeli Hrvatskoj oslobođenje tako da na njezinu teritoriju nema više strane vojne sile, ali da ona nije oslobođena od Srba, “Jugoslavena”, “udbaša”, “komunista”, “liberala” i sličnih. Naravno, uz to ide i sva bagaža fašistoidnih elemenata, poput mržnje prema “drugom” i “drugačijem”. Ta mržnja branitelja, koja se može nazvati eshatološkom, ne proizvodi samo političke, društvene i psihološke posljedice, ona rezultira dubokim kulturnim lomovima. Tako današnja Hrvatska nije sposobna, djelomično zahvaljujući i tim navodnim predstavnicima branitelja, zajednički komemorirati sve žrtve rata. Tuga, koja bi trebala biti zajednička, utopljena je u mržnju. Neki su branitelji 2013. blokirali vukovarsku kolonu, neki branitelji inzistiraju na lažima o povijesti Jasenovca. I opet se nameće usporedba s Weimarskom Njemačkom: naime, u dvadesetima je planirano podizanje spomenika za bitku kod Tannen­berga (1914.), posvećenog neznanom junaku. Radikalna je desnica sve učinila da socijaldemokratska pruska vlada 1929. ne sudjeluje na otkrivanju spomenika. Koju godinu poslije on postaje spomenik svim palim Nijemcima, ali tada su nacisti već uklonili sve svoje protivnike. Branitelji su postali problem Hrvatske (to misli i današnja vlast, ali se ne usudi javno reći), a zapravo su oni, takvi kakvi jesu, samo produkt izokrenutog sustava vrijednosti i njegove praktične provedbe. A i užasno su skupi, na što nas je višekratno upozoravala i Europska komisija. Kad su se prije četvrt stoljeća, u devedesetima, stvarale konture politike prema braniteljima, bilo je jasno da se dijelom radi pogrešno, ali se mislilo da su to “greške u koracima”, problem koji će se idućih godina riješiti na adekvatan način. Činilo se da politike prema braniteljima predstavljaju tek privremeni uteg, ali je sad jasno da su postale nepodnošljivi teret kojeg se teško više možemo otarasiti. Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stavove redakcije Portala Dnevnih Novosti