IZBJEGLICE KOJE 'IMAJU PARA'

Izbjeglice su na poseban način „u modi“ danas. Svi o njima govore i pišu, a mnogi na njihovim sudbinama skupljaju jeftine političke bodove koji će im se kasnije razbiti o glavu. U toj kaotičnoj situaciji u kojoj se ni najiskusniji europski državnici ne snalaze, malo tko govori o uzroku tako masovnog egzodusa. Uzrok je bijeda i jad koji su „normalna pojava“ za najmanje pet milijardi ljudskih bića koji nastanjuju osobito Aziju, Afriku i Južnu Ameriku. Ti nevoljnici koji u većini slučajeva nisu krivi za vlastitu bijedu gledaju na zapad i sjever kao u neku ikonu sanjajući o tome da prije ili kasnije uspiju ukoračiti u te „obećane zemlje“ pod kojima se danas najčešće misli na Njemačku i Skandinaviju. Malo tko uopće dobije priliku krenuti na put, a još manjem broju se ostvari san da prijeđu prag „raja zemaljskog“ u koga se onda jako razočaraju. FINANCIRA LI IH NETKO MOĆAN? Tu dolazimo do prvog problema. Na put zapravo ne kreću bijednici, nego dobro situirani ljudi koji mogu skupiti 10.000 eura. Drugo je pitanje otkud im toliki novac. Financira li ih netko vrlo moćan? Ako je tako, što daj „dobročinitelj“ očekuje od njih za uzvrat nakon što se oni domognu cilja? Jesu li to „spavači“ koji će u ključnom trenutku odraditi neki prljav posao za „genijalnoga gazdu“? Na poslijetku, što će učiniti ostalih 5 milijardi ljudi koji sve to promatraju? Što bi ostalo od Europe kada bi svi krenuli na put? Hoće li se ponoviti nešto nalik na najezdu Avara, Huna ili Mongola? TOČNO ZNAJU U KOJU DRŽAVU I KOJIM PUTEM ŽELE IĆI Zanimljive stvari događale su se nedavno na najjužnijoj granici naše bivše države, u Gevgeliji. Izbjeglice nisu tako „jadne“ kao što se čini. Osim što imaju novaca, imaju i začuđujuće mnogo znanja o tome kako se probiti kroz kordon policije. U nekim trenutcima činilo se je da ih je netko obučavao i uvježbavao u tome. Izbjeglice u Makedoniji imaju osim svega i jako puno znanja i informacija O tome u kojoj zemlji Europske unije se najbolje živi i točno znaju u koju državu zapravo žele stići. To je upravo u Makedoniji najviše došlo do izražaja. Tamo je došlo do apsurdne situacije. Izbjeglice su već stigle u Europsku uniju i na područje koje pokriva NATO, pa čak i u prostor Schengena. Ali onda odjednom žele van iz te Unije – u Makedoniju. Situacija je na prvi pogled blesava, ali zapravo nije. Nitko ne želi živjeti u Grčkoj. Jako dobro znaju o tamošnjoj situaciji. Nije ih briga ni za Makedoniju, ni za Srbiju kroz koju također žele putovati. Oni na granici ne mole, ne kukaju, ne pregovaraju, nego zahtijevaju prolaz. Ako im se suprotstavi policija ili čak vojska, ulaze silom. Kada već jednom stignu u Makedoniju, čini se da im daljnji put nije nikakav problem, jer u rekordnom roku stižu na granicu Mađarske za koju ih također nije briga. Nema navale na Hrvatsku. Jako dobro znaju situaciju i kod nas. Mađari panično grade zid, ali oni pokazuju izuzetnu vještinu u zaobilaženju prepreka i izbjegavanju susreta s policijom ili vojskom. I oni su organizirani skoro kao vojska. Može li to biti slučajno ili je to nečiji plan? KAŽNJAVA IH VLASTITA POHLEPA Vratimo se malo u Grčku. Kako to da izbjeglice tako lako dolaze iz Turske u Grčku? Egejsko more i njegov grčki arhipelag je golema površina mora prožetog otocima. Ali granica teče tik uz kopno Male Azije (Turske). Jedan grčki otok udaljen je od turske obale samo 4 kilometra, a već nakon 2 kilometra počinje grčko teritorijalno more. Svaki snažniji mlađi čovjek može tu udaljenost preveslati, pa čak i – preplivati. Ali ovim izbjeglicama nije ni do veslanja ni do plivanja. Oni imaju novac za brodove, vlakove, pa i za avione. Baš zanimljiva sirotinja koja ima „para“. Grčka kao i Italija zapravo plaćaju račun za svoju davnu pohlepu za teritorijem. I jedna i druga imaju svoj teritorij na susjedovom pragu. Grčka je svoj teritorij proširila skroz do turske obale na kraju Prvog svjetskog rata, kada je Turska kao ratni gubitnik morala gotovo sve otoke prepustiti Grčkoj. Italija je opet igrala ulogu (i još ju igra) neke velike sile na središnjem Sredozemlju, osobito u odnosu na sjevernoafričke arapske države. Silom su željeli (i dobili) da otok na pragu Tunisa koji se zove Lampedusa bude talijanski. Sada im je taj otok noćna mora, jer upravo preko njega izbjeglice u obično lošim brodovima nasrću na talijanski teritorij udaljen samo stotinjak kilometara za kojega misle da im donosi spas. Tako preko Italije i Grčke goleme rijeke izbezumljenih ljudi stižu u Europsku uniju koja ne zna što bi s njima. BACILI IH U MORE JER SU - KRŠĆANI Ali ima još nešto što upućuje na oprez. Prema jednoj vijesti koja se širi medijima s jednog broda koji je plovio prema Lampedusi izbjeglice su pobacali neke od njih u more. Razlog: saznali su da su – kršćani. Tako u situaciji u kojoj je ionako golema većina izbjeglica islamske vjere, dolazak u Europu postaje ekskluzivno pravo isključivo muslimana. I dok se europski političari nadmeću tko će biti „nježniji“ prema izbjeglicama, svakom dobronamjernom promatraču događaja nameće se pitanje namijenjeno baš njima, političarima: Biste li u svoj dom primili osobu za koju znate da je bacila u more drugu osobu samo zato jer – nije musaliman? Naravno, nisu sve izbjeglice negativci, pa ih treba promatrati svakog ponaosob kao posebnu osobu, što zna biti zamorno, ali mora se dok ste god suočeni s ljudima koji kucaju na vaša vrata. Ali nije ključno pitanje kakav je karakter pojedinih izbjeglica. Glavno je pitanje zašto oni tako silno žele doći baš u Europsku uniju. U njihovom okruženju ima država koje nisu u ratu, u kojima se živi relativno dobro, pa i jezik im je slličan ili isti. Na poslijetku, zašto se sve događa baš sada, a ratovi i glad traju stalno. Očito je da je taj silni egzodus isplaniran i financiran organizirano sa ciljem da se Europa koja se je svojim Ustavom već odrekla Boga, sada odrekne same sebe. Naime, bilo bi lakše financijski i humanitarno pomoći smještaj izbjeglica u nekoj „bolje stojećoj“ državi bliže problematičnom području. Osim toga, razvijeni svijet bi mogao pomoći nerazvijeniom državama da se razviju. Ali to im nije ni na kraj pameti. Zato Hrvatska mora pažljivo pratiti situaciju i ako budemo morali primiti izvjestan broj izbjeglica „otvoriti četvero oči“ da nam se u državu ne uvaljuju ljudi s kojima ćemo kasnije imati muke. Kao mala i „mlada“ država u Europskoj uniji ne moramo po svaku cijenu biti pretjerano „galantni“ prema svima i svakome.   Mario Filipi