Dok se čak i Prvi program HTV-a sve više trza u sekundama prijenosa, drhti i trza s odašiljanjem snimki i tako trzavo sadržaj se u djelićima gubi putem; dok se samo na HTV-u dugo čeka da se najavljeni reporter napokon probudi i uključi u program te dok veze prečesto pucaju; dok se pred HRT-om po ne znam koji put okupljaju pretplatnici i prosvjeduju (opet zbog cenzure), a to naravno opet nema i ne nalazi mjesta u Dnevnicima; dok glavni ravnatelj glavne državne medijske kuće glavno ne zna sastaviti tri rečenice bez zamuckivanja; dok je informativni program HTV-a njegov najmanipulativniji dio, a u Hrvatskog radija onaj njegov ponajbolji; dok je u udarnom terminu HTV-a objavljena lakirajuća (nazovi dokumentarna) emisija o božanstvu zvanom Angela Merkel; dok je cijeli dan na HRT zaslonima i programima iritantno oglašivana ista ta emisija; dok je u tom udarnom terminu, dakle udarne HRT emisije glatko objavljen povijesni, ali HRT-u izgleda raritetan podatak pa je (samo njemu) Berlinski zid tako pao 1999. godine; za svo to vrijeme performansa od informativne tendencioznosti, festivala negativne kadrovske selekcije i usputne svakodnevne aljkavštine odvija se tradicionalno HRT-ovo (po)gubljenje onih ponajboljih tv-reportera, urednika i voditelja; za svo to vrijeme i uz sve te trendove koji HRT ni najmanje ne zabrinjavaju (jer mu nisu primarni), traje nametnuto-prioritetna a ispravno-linijska hajka na urednicu, po dobro uhodanu staru obrascu, nakon što su, tipično pljesnivo komunjarski, anonimne medijske predradnje najnovijeg obračuna već odrađene. Kao i u brojnim slučajevima ideoloških čistki i smjena tako i poslije Radmana – Radman, tako i u najnovijoj hajci na urednicu Karolinu Vidović Krišto. Na HRT-u, jednom dosegnutih komesarskih kriterija, nikad se više ne odriču. Utjelovljenja su sporedna.
HRT je pohitao s isprikom
Nakon što su tri međumrežna izvora prenijela nepotpisane napade prvenstveno na diplomiranog politologa, publicista i istraživačkog novinara te tajnika „Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac“ Igora Vukića, otpočeo je medijski linč kroz već odavno uhodan jednoumni obrazac napada, ovdje i na HRT i na njegovu urednicu. Međutim, smijenjena je i tako je platila urednica, Programsko vijeće ili rukovodstvo ne će raditi neke druge već iste poslove i dalje. Osim toga, kad se sinkrono izvodi napad na HRT to bude uvijek korisno: jedna tema i sadržaj i odgovarajući sloj društva taj će medij zatim mjesecima odguravati od sebe, a pritisnut napadima ugostit će brojne one navodno oštećene, navodno ugrožene ili jednostavno one koji će onda vrijeđati zdrav mozak većine. (I) hajkom dakle do auto-promocije.
Podlegavši hajci, HRT je pohitao s isprikom i tako perući ruke ostavio izloženima prvo svoje voditelje i urednicu, a zatim naravno i autora Vukića. Odriču se odgovornosti da bi mogli dejstvovati privatno. I opet javnost je time zakinuta, javnost je ostala bez argumentirane povjesničarske rasprave. A odavno bi tzv. javni servis bio dužan jednim danom u tjednu odražavati okrugli stol povjesnika. Kad ih se ne bi bojao. Kada mu suvremena povijest ne bi bila crvena krpa. Zaključena, zadana i perzistentna dogma. Ovako, pojedinac. Trenutno Vukić. Što bi on imao značiti HRT-u? Pa nije HRT tu da bude servis javnosti pa onda i servis znanstvenoj javnosti i povijesnoj znanosti, nije HRT tu da propituje istinu i zalaže se za njezino otvaranje, polemiku i demokratsko propitivanje. Izborna diskusija može, ali povijesna?? HRT je inokosna veličina, sam po sebi tj. kao takva. S koricom, pa i šire. Što ga više uznemiruju ideološki pritisci to se više klanja i pere ruke.
Metode boljševičke "Borbe"
Po metodama boljševičkog lista „Borbe“ i uhodanog obračunavanja, hajka se orkestrira, isprazna kakva već jest. Hina pa Večernji list pišu da su iz Židovske zajednice šokirani, uvrijeđeni i uznemireni te kažu da su iznesene neke teze. Već smo navikli na takve „reakcije“,na fulirantska zgražanja bez merituma. A zašto uznemireni i uvrijeđeni? Ne bi li bilo prirodno da nakon početnog šoka Židovska zajednica, pa bila ona vjerska zajednica Bet Israel ili Židovska općina ili bilo koja druga društvena zajednica, mimo monopolnih, zatraži i založi se za snažnu provjeru iznesenih podataka autora Igora Vukića? Kad se govori o žrtvama, svim žrtvama, ne bi li istina morala biti prioritet, a ne uvrijeđenost i uznemirenost samo zato što se (napokon) pojavljuju desetljećima prešućivani dokumenti? Zar Bet Israel nije znao za njih ili barem pretpostavljao poznavajući prirodu socijalizma?
Nisam primijetio da je toliko šoka, uvrijeđenosti i uznemirenosti u stotinama tisuća ljudi koji su izgubili svoje najmilije na Bleiburgu, po Križnim putovima, na Maclju i posvuda drugdje. Upravo suprotno, traži se istina, povijesno i novinarsko istraživanje. Objava. Nije li notorno da je Jasenovac neistražen i baš kao takav korišten je, koristi se i koristit će se još dugo, al ine memorijski već nažalost žestoko manipulativno. Nije li to odurno i sramotno pobijanje elementarnog poštovanja onima koji brinu o žrtvama? Nije li pogubno po etiku pijeteta da se JUSP Jasenovac – Memorijalni muzej već više puta osramotio dobivši potvrde povjesnika kako ondje imenovane i prezimenovane jasenovačke žrtve ili nisu jasenovačke ili su bile sve donedavno žive ili nisu uopće žrtve. I kad prihvate i učine ispravak, ukupni broj naraste! Kako se može pristati uz to? Ako dogme žive vječno je li to onda natjecanje, pitanje inata ili uljudbeni memento??
Prljavi monopol
Nije li notorno da velikosrpski Beograd ne vraća dokumente Hrvatskoj i u istoj rečenici predbacuje nama da bismo željeli imati monopol nad istinom. Taj isti prljavi monopol, koji već desetljećima imaju i zloporabe oni. Ne bi li bilo dostojno žrtava i istine da se Židovska zajednica barem jednom ogradi od beogradskog laganja, napuhivanja brojki te loptanja sa žrtvama, da ustane protiv dogmi i vječnih prepucavanja s Hrvatskom te im poručineka napokon podignu srbijanski spomenik i memorijalni centar Židovima baš kao što je to već odavno učinjeno u Hrvatskoj. I onda se iz Židovske općine u Zagrebu žale kako su jasenovačke komemoracije slabo posjećene...
Iz Bet Israela, svemu unatoč, kažu (prema medijima) kako „teze iznesene u (HRT-ovoj – op JN) emisiji predstavljaju očit primjer poricanja holokausta“ te „jednim od vidova antisemitizma“. Ostavimo sa strane ove „vidove“ tako nam dobro poznate iz jednoumnih vremena „Borbe“. No, trebamo se zaustaviti i zamisliti nad tim bombastičnim i teškim stigmatizacijama, štoviše nad kaznenom odgovornošću u najavi. No, odgovornost ne poznaje stranu već jedino sve strane. Odgovornost svakog tko iznosi ovako teške optužbe u javnost mora biti i da toj istoj javnosti konkretno navede koje su to teze. A to se (i ovom) neprilikom opet nije dogodilo. Čak i kad se drži da je ovdje s HRT-ovom emisijom „Dobar dan Hrvatska“ riječ o „ne razumijevanju i zloupotrebi demokratske slobode izražavanja“ - nismo upoznati koje su to teze. To je uvijek loše i vraća nas u vremena mraka, doba napada isključivo s pozicija moći i prijetnji, a ne istine.
Pozivajući se na demokraciju, demonstriraju jednoumlje i traže poštivanje dogmi bez obzira na pronađene povijesne dokumente. Gdje su tu žrtve?
Koketiranje s golim prijetnjama
Kako drugačije ako ne kao koketiranje s golim prijetnjama trebamo shvatiti izjavu da „promotori takvih ideja u pravilu završe na sudu te dobivaju primjerene kazne“. No Bet Israel je primjerice zaboravio presudu Županijskog suda kojoj se silovito protivio pri aboliciji predsjednika Matice hrvatske, geografa i povjesničara i upustio se i u samo negiranje presude...
Promotori laži svakako trebaju osjetiti da demokracija (više) nije prostor za njihovo širenje. Pa je tako stvar s novijom hrvatskom poviješću, bojim se, upravo takva da će se jednoga dana morati završiti na sudu. Jer cijeli tomovi povijesnih knjiga, nizovi dokumenata, povjesničari, istraživači, autori (domaći i strani)a koji rijetko dobivaju priliku istupiti u medijima u Hrvatskoj, ali i sama istina i znanost i dalje su društveno marginalizirani i medijski ignorirani. Bukom zatrpani. Njih se ne želi, kao da je to pitanje sviđa-ne sviđa, već se rabi stečen beogradski kalup kojeg se toliki, još uvijek, grčevito drže. I genijalno Plenkovićevo Vijeće za suočavanje s (famoznim) nedemokratskim režimima, kojom se neprilikom i HAZU lijepo obrukao, ne želi govoriti o podacima i dokumentima nego se rukovodi frazama. Tako Vijeće ništa nije riješilo, ali je vrlo mnogo toga zaključilo, a preporuka im je pitijska. Opravdano se tvrdi da su vijećnici stekli status ponavljača. Usput, što bi židovske zajednice kazale kada bi predsjednik Vlade, a zatim i predsjednik HAZU te brojni izvori u javnosti za nacistički režim koristili termin „nedemokratski“?
Na brojnim tribinama i predstavljanjima nisam čuo da autor Vukić odobrava zločin. Bilo koji, pogotovo onaj dimenzija holokausta. Ali sam jasno čuo i vidio kako se poziva na dokumente, do sada nepoznate dokumente. I u tome nije usamljen... baš kao što se i nekolicina drugih autora pozivaju na povijesna vrela, na dokumente. I ograđuju se od zločina i ne niječu da ih je bilo. Ne bi li bilo prirodno da predstavnik židovske ili bilo koje druge zajednice, prije svoga, izgleda pravomoćnog pravorijeka, ipak zaviri u te dokumente? Treba izgleda stalno navoditi znanstvenike i autore: Esther Gitman, Josip Jurčević, Stipo Pilić pa najmlađu: Blanku Matković ili cijelu plejadu povjesnika okupljenih oko projekta Hrvatskog instituta za povijest, podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Slavonski Brod: „Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-46.“ Može li se skrbiti o memoriji i žrtvama i poticati na pijetet bez određivanja spram povijesnih činjenica?
Javor Novak / HKV 
