Jakovčićeva uloga kada se oslobađala Hrvatska

Tko je čovjek koji pulsku Arenu smatra svojom imovinom i ne dopušta Marku Perkoviću Thompsonu nastup

Prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i njegov ministar obrane Gojko Šušak nepokolebljivo su vjerovali u konačnu vojnu pobjedu nad agresorskom vojskom. To je poznato gotovo svima koji su pratili 90-ih razvoj situacije i koji se i danas sjećaju toga doba. Ali njihov optimizam nisu dijelili svi tadašnji oporbeni prvaci. Dok su Tuđman i Šušak vodili Hrvatsku vojsku iz pobjede u pobjedu, IDS-ovac Ivan Jakovčić i slični njemu sanjali su o preuzimanju vlasti u Hrvatskoj i nipošto im se nije dalo oružano vraćati okupirana područja. Što se Jakovčića tiče, u Glini bi danas slobodno hodali srpski razbojnici, pjevale bi se srpske pjesme, a velikosrpski snovi današnjega srpskog predsjednika Vučića bili bi stvarnost. Dok ovaj politički gmizavac napada hrvatskoga ratnog veterana i pjevača Marka Perkovića Thompsona zbog koncerta u Glini na Dan pobjede, mi ni u kom slučaju ne možemo zaboraviti njegovo izdajničko sastančenje sa službenicima američkoga veleposlanstva i veleposlanikom Galbraithom u Puli 14. veljače 1995. Tada je, koristeći se složenom vojnom i političkom situacijom, Jakovčićeva ekipa mimo zakona krenula u talijanizaciju Istre. Od devet gradova, šest ih je, uz hrvatski, dobilo i talijanski naziv, a isti je slučaj i u 12 od 30 istarskih općina. Amerikance je zanimalo kako će se postaviti IDS s obzirom na to da je Ustavni sud suspendirao devetnaest (19) odredaba Statuta Istarske županije koji se odnose na službena uporabu talijanskoga jezika i decentralizaciju lokalne uprave, kojima je povrijeđen Zakon o područjima županija, gradova i općina. Sud je smatrao da je nezakonit i dvojezični naziv Istarske županije. Zakon je prekršen i prilikom uvođenja ravnopravnosti hrvatskoga i talijanskoga jezika u Istarskoj županiji. Prema Zakonu o uporabi jezika manjina, županija može uvesti u upotrebu manjinski jezik isključivo u rad svojih tijela. Stoga je nezakonita odredba Statuta prema kojoj bi se svi u Istri morali ravnopravno služiti hrvatskim i talijanskim itd. U tim sudbonosnim trenutcima za Hrvatsku, Jakovčić i njegova ekipa, Istarski demokratski sabor (IDS) sa Srpskom narodnom strankom (SNS) protive se ukidanju mandata Unproforu i time pokazuju spremnost da trajno zacementiraju postojeće stanje pa se snažno protive vojnome rješenju. Istra živi svojim životom u kojemu je IDS-u važnija turistička sezona. U povjerljivome privatnom razgovoru s američkim službenikom, koji danas možete pročitati na Wikileaksu, Ivan Jakovčić je rekao: „Odluka Hrvatske vlade da otkaže mandat Unproforu i odluka Srba u Kninu da uopće ne pogledaju plan Z-4, ozbiljno zabrinjava. Po Jakovčiću, obje strane zauzele su ekstremne pozicije iz kojih nema povratka, on smatra da hrvatska vlada nije suočena s mogućnošću da može izgubiti rat s krajinskim Srbima, pogotovo ako im pomognu bosanski Srbi i Jugoslavija.“ Ovaj razgovor Jakovčića, koji je u svom izvješću s tadašnjim oporbenim čelnicima opisao američki veleposlanik, klasični je primjer djelovanja jedne izdajničke skupine koja je, ostavši u manjini unutar institucija vlastite države, počela obilaziti strana veleposlanstva i njihovome osoblju nuditi svoje političke proizvode i usluge. Da je ovo istina, potvrđuje i činjenica da je Galbraith bio svjestan svoje protuzakonite djelatnosti jer u svojim izvješćima opisuje kako je, protivno Bečkoj konvenciji i diplomatskim običajima, preuzeo aktivno ulogu u pokušaju promjene unutarnjih odnosa snaga putem razgovora s čelnicima stranaka „koje nisu pale pod HDZ-ovu nacionalističku retoriku“! Kako danas znamo, Tuđman je krajem siječnja (31. 1. 1995.) sukladno svojim ustavnim ovlaštenjima zaista donio odluku o prestanku mandata mirovnih snaga na teritoriju Hrvatske. Bio je to smion potez visokoga rizika, ali u isto vrijeme i korak koji će nas dovesti do rješenja problema okupiranih područja.

Ozračje u korist srpskih okupatora

Ozračje koje su u Hrvatskoj za vrijeme rata stvarali frustrirani Tuđmanovi protivnici kakav je i Jakovčić, 1994. i 1995. išla je na ruke srpskim okupatorima, koji su to znali i koji su na to računali. Javni su prostor punile „ekspertize“ o tome kako je Hrvatska vojska nedovoljno opremljena i obučena da bi izvela značajnije operacije, kako nije dorasla neprijatelju i nije kadra osloboditi Hrvatsku. Političari, poput Vesne Pusić, Slavka i Ive Goldsteina pozivali su Hrvate da „saviju šiju“ i odustanu od borbe; drugi su pak (Banac, Tripalo, Gotovac, Tomac, Goran Granić...) pozivali Tuđmana za ustašizaciju zemlje, stalno gradeći tezu da pobunjeni Srbi nisu problem, nego je to Tuđman i njegovi nepomirljivi stavovi i njegovo "autoritarno vladanje". Istodobno su Tuđmana optuživali da je sve zapravo dogovorio s Miloševićem i otvoreno stvarali ozračje za odustajanje od dijela suvereniteta nad okupiranim teritorijem. Nakon što je i sam Budiša izjavio da „Hrvatsku može zamisliti kao saveznu državu“, Pupovcu nije bilo teško istaknuti zahtjev za stvaranjem srpske federalne jedinice u Hrvatskoj. Bez obzira na tu šaku jada, zahvaljujući Tuđmanu i Šušku, u Hrvatskoj nema srpske federalne jedinice niti će je ikada biti, ostao je još samo politički jad koji ne može izići iz svoga kleptomanskoga totalitarnog uma pa i dalje u svemu hrvatskome vide ustaše. Nakon svega, opravdano je postaviti pitanje što uopće građani biraju kada ih se smije toliko bezočno lagati i manipulirati i kako smo mogli izabrati Jakovčića za svog zastupnika u EU parlamentu...? Na kraju, isti ljudi koji bi zabranjivali Thompsona, sad se zgražaju nad time da se Bajagi otkaže koncert u Karlovcu. Ako smo se vratili u doba zabrana, čemu zgražanje? Ako je Thompson nekome "neprihvatljiv", isto tako će se naći ljudi kojima je neprihvatljiv i Bajaga pa je sasvim legitimno tražiti i njegovu zabranu. Oko takvih stvari, naravno, u demokratskome društvu se i ne raspravlja; ako živimo u slobodnome društvu, nije zabranjeno pjevati, ali ako ne živimo, po čemu je to Bajaga "zaslužniji" ili bolji od Thompsona? Joško Buljan / Hrvatski tjednik HKV