Je li Goran Ivanišević svjestan što govori kad o Jugoslaviji govori?
Nažalost, u posljednje vrijeme dio hrvatskih sportaša počeo je s nostalgičnim prisjećanjem na vremena komunističke Jugoslavije bez imalo empatije za žrtve koje je iza sebe ostavila ta država i dok je živjela i dok je umirala pokušavajući se smrti spasiti tenkovima koje je diljem bivše države slao Miloševićev boljševički režim u Beogradu. Svojedobno je najbolju definiciju postojanja Jugoslavije izrekao jedan od najbližih Titovih suradnika, suučesnika, Milovan Đilas, koji je doslovno kazao: ”Hrvati su morali umrijeti da bi Jugoslavija živjela…” Đilas je mislio na komunistička zvjerstva na Bleiburgu i križnim putevima diljem tadašnje države.
I tko danas, nakon svega, nakon Bleiburga, Golog otoka, nakon Vukovara, Škabrnje, nakon Srebrenice… ima pravo, moralno pravo, sjećati se s nostalgijom te razbojničke tvorevine, nastale u zločinu i skončale u zločinu, a bez da spomene žrtve? U posljednje vrijeme dio hrvatskih sportaša, srećom ogromna manjina, nariče za Jugoslavijom, među njima su Rađa, Ivanišević, Prosinečki… Svjesno ili nesvjesno ti ljudi, kada o Jugoslaviji govore s ogromnom dozom romantizma, šire govor mržnje. Naime, zamislite da netko s toliko ljubavi govori o NDH?
Za neke, zapravo za mnoge, Jugoslavija je bila ogromni koncentracijski logor smrti. Zaboga, UDB-a, udarna ”pesnica” te države, bez koje bi se ona raspala odmah nakon što je stvorena, ubijala je hrvatske emigrante praktički u osvit rata i agresije na Hrvatsku. Dok su neki u Jugoslaviji igrali tenis drugi su ležali sjekirom razbijene glave daleko od svog doma.
Ivanišević je, i ne samo on, nostalgično se prisjećajući Jugoslavije, kazao kako ”Srbi i Hrvati govore isti jezik”, što je dakako, netočno. I nije to za zamjeriti Goranu, on je tenisač, a učio je ”srpsko-hrvatski” nesvjestan da postoji hrvatski jezik koji svakako nije isti kao srpski, bez obzira koliko mu je možda sličan. Da ne spominjemo Goranove riječi o Jugoslaviji koja je bila ”jedna zemlja”, kao da, primjerice, Austro Ugarska nije bila jedna zemlja, s jednim vođom, samo ne u Beogradu već u Beču.
I naposljetku, da je Jugoslavija opstala nekima bi bilo dobro, kao što je i bilo i kao što im je i danas dobro. Oni drugi? Tko bi njih bilo što pitao i kome bi se oni zapravo imali pravo žaliti?
Izvor:Narod.hr
Autor: Miroslav Herceg/Foto: Snimka zaslona
