Je li kasno za lustraciju: Evo kako su to uradile Češka, Poljska Mađarska i Njemačka

POTPREDSJEDNIK Hrvatskog sabora Ivan Tepeš potvrdio je kako je u pripremi je Zakon o lustraciji. Ta tema  najava odmah izazvala mnogobrojne reakcije jer se radi o temi koja godinama izaziva podjele u društvu. Zakon priprema Udruga Hrvatski križni put, čija je predsjednica prof. Bruna Esih, a istaknuti član Udruge do izbora u Vladu bio je ministar kulture dr. Zlatko Hasanbegović. “Intencija je kažnjavanje tih zločina i zločinaca, znači nije intencija nikakv lov na ljude, nikakav lov na vještice, nema potrebe da onaj tko nije počinio zločin da se osjeća prozvanim time. Ali ja smatram da je u Hrvatskoj ubojstvo nevinog čovjeka zločin i onaj tko je ubio jednog čovjeka da je zločinac”, najavio je potpredsjednik Hrvatskog sabora Ivan Tepeš.

Odmah po najavi Zakona postavilo se pitanje je li prekasno za lustraciju, što bi Zakon donio Hrvatskoj te usporedbe s drugim zemljama koje su prošle sličan povijesni put iz komunizma u demokraciju.

U Češkoj i Njemačkoj (odnosi se na bivšu Istočnu Njemačku) u Slovačkoj, Poljskoj, Estoniji, Litvi, Latviji, Bugarskoj, Rumunjskoj i Mađarskoj lustracija je provedena. Najobuhvatnija je bila u bivšoj Češkoslovačkoj i bivšoj Istočnoj Njemačkoj.

Češka: 12.000 lustriranih

Češka i Njemačka kažnjavale su dužnosnike ako bi ustanovili da je lustrirani bio na određenoj funkciji. U Poljskoj i Mađarskoj, od lustriranih koji su tražili visoka mjesta u državnoj službi, traženi su podaci o prošlosti. Ako bi se ustanovilo da su lagali automatski je slijedio gubitak posla u javnoj službi. U Češkoslovačkoj je započela odmah nakon demokratskih izbora 1991. i u dva vala trajala do 2000. godine Rezultat je da nijedan od bivših dužnosnika Komunističke partije nije mogao dobiti nijedno od 9.000 mjesta u državnoj službi – sudstvu, tužiteljstvu, obavještajnoj službi ili visoke pozicije u javnim medijima, u tvrtkama u vlasništvu države te na sveučilištu. Cilj češke lustracije bio je potpuna izmjena struktura koja upravljaju državom a koji su bili aktivni suradnici represije komunističkog režima od 1948. do 1989.godine. Svi koji bi poželjeli u državnu službu morali su donijeti uvjerenje o suradnji sa službama i posebnu, vlastoručno potpisanu izjavu. Izdano je oko 400 tisuća potvrda o lustraciji, a broj proskribiranih bio oko tri posto – ukupno 12 tisuća Jedan od velikih prigovora procesu lustracije bio je da se previše oslanja na dokumente obavještajnih službi te da su mnogi dokumenti uništeni ili izmijenjeni.

Njemačka: 60 posto profesora je maknuto

Nakon ujedinjenja Njemačke oko 60 posto profesorskog i nastavnog kadra Istočne Njemačke maknuto je iz obrazovnog sustava. Nijedan profesor prava nije zadržao svoju katedru. U Njemačkoj su lustraciju radili preko komisija koje su pregledavale dosjee, svjedoke komunističke partije i STASI. Komisije su prikupile preko 150 tisuća stranica materijala, a u arhivima koji se tiču tog dijela prošlosti, zaposleno je 2000 državnih službenika. Danas svaki građanin i stranac koji je živio u Istočnoj Njemačkoj može preko interneta ispuniti pristupnicu za uvid u svoj dosje. Od 1991. godine do kraja 2015. prema podacima Amnesty International, bilo je pet milijuna zahtjeva. Povjesničarke postkomunizma Lavinije Stein smatra da u Istočnoj Njemačkoj, gdje je STASI sve držao uredno, dosjei ipak nisu sasvim pouzdani jer je velik broj informacija dobiven iznudom, a iznude i torture nisu zapisane.

Bugarska: U nekim sektora i do 90 smijenjenih

Za neke koji su odbili suradnju, kao što je bila rumunjsko-njemačka spistaljica Herta Müller dobitnica Nobelove nagrade za književnost 2009., rumunjski Securitate je proširio glas da je doušnica. Usprkos tome što je osudila neke glavešine, Rumunjska je loše provela lustraciju. Securitate je pred pad Ceausescuova režima brojao skoro 15 i pol tisuća uposlenika, od čega su više od 10 tisuća imali čin časnika. Odmah nakon pada Ceauşescua, velik broj agenata ponovo se aktivirao u novoj vlasti. Osnovali su nacionalno Vijeće za arhive Securitatea, ali zbog opstrukcije članova bivšeg sustava to tijelo nije dobilo nijedan ozbiljniji dokument na uvid. U Bugarskoj je zbog lustracije veliki broj državnih zaposlenika izgubio je posao, u nekim sektorima – pravosuđe, tajne službe i policija – i do 90 posto. U prvoj polovici 90-ih to je postalo pitanje ogorčene političke borbe i lustracija se počela koristiti u te svrhe. Arhivi nisu ni danas otvoreni, a značajan dio ranije nomenklature preživio je demokratske promjene.

“Bezuba lustracija” u Mađarskoj, skandal s premijerom

Zanimljiv je slučaj Mađarske, gdje komunistička čizma nije bila tako tvrda na glavi građana u Češkoslovačkoj, Istočnoj Njemačkoj ili Rumunjskoj. Iako Mađari početkom 90-ih nisu bili zagrijani za lustraciju, mnogima su išli na živce bivši pripadnici nomenklature koji su se ugodno namjestili i poslije demokratskih promjena. To ih je dovelo do izvjesne apatije i nepovjerenja u političku elitu. Isto tako, vjerojatno je to razlog goleme, dubinske svađe, provalije u odnosima između ljevice i desnice, koja ubija to društvo iznutra. Mađari su imali lustraciju bez lustriranih, zvali su je ”bezuba lustracija”, sa stavom da suradnici tajne službe ne moraju napuštati svoje pozicije. Proveli su tek nekoliko sudskih procesa za kršenje ljudskih prava za vrijeme socijalizma. Bilo je oko šestotinjak pojedinaca kojima je savjetovano, ali ne i naloženo da daju ostavke. Razlog se nalazi u činjenici da je mađarski socijalizam, u usporedbi s češkoslovačkim, istočnonjemačkim, rumunjskim i bugarskim, bio blag, nije se srušio pred nezadovoljnim narodom, nego nakon skoro jednogodišnjih pregovora, okruglih stolova i salonskih nadmudrivanja. Na tim okruglim stolovima i jedna i druga strana čuvala je visoku razinu komunikacije, nisu se međusobno vrijeđali ili prozivali pa se bivša elita neprimjetno inkorporirala u novu elitu. U vrijeme primanja u EU Mađarska je isticana kao zemlja uzor među istočnoeuropskim kandidatima za članstvo u Uniji, a Mađari su govorili da je ”najbolja osveta komunistima da se živi bolje”. Zbog “bezube lustracije” Mađarskoj se dogodilo skandal. Premijer Péter Medgyessy bio suradnik obavještajne službe u bivšem režimu a da to nije priznao. Skandal je izbio 15 godina nakon smjene režima, 2002. godine, upravo pred primanje Mađarske u EUi kad je Medgvessy bio šef vlade. Utjecajnih mađarski ekonomisti i danas misle da je Mađarska zapala u krizu morala, ali i gospodarsku krizu, velikim dijelom i zato jer nije provedena pravedna lustracija.

Poljska: Lustracija djece i unuka lustriranih

U Poljskoj je lustracije poslužila za borbu između ljevice i desnice, bilo je međusobnih optužbi, a najglasnija je bila sumnja da je vođa Solidarnosti Lech Walesa bio doušnik, što je kasnije demantirano. Ta tema povremeno se vraća u poljske medije pa je i ovaj tjedan konzervativni tjednik wSieci analizirao taj slučaj. Poljaci su formirali Verifikacijsku komisiju koja je pregledala odgovarajuće dosjee temeljem koji je vlada premijera Mazowieckog, prva vlada nakon pada komunizma, iz sudstva i tužilaštva maknula oko deset posto kadrova. Lustarcijom je sredinom devedesetih obuhvaćeno 23 tisuće osobe. Poljska je pitanje lustracije institucionalno riješila formiranjem Institutu za nacionalno sjećanje, gdje su smješteni arhivi tajnih službi. Povremeno se pojavi neki skandal, a pred prolšlogodišnje parlamentarne izbore jedna od četiri ključne točke programa pobjedničke koalicije Prava i Pravde(PiS), konzervativne premijerke Beate Szydło, bilo je i “lustracija djece i unuka lustriranih”. Povjesničar lustracije u istočnoj Europi, Roman David piše: “Suprotno očekivanjima, stara nomenklatura prilagodila se novoj situaciji, izmislila, tj. falsificirala svoje biografije i služeći se paralelnim kanalima i ponovo profitirala.”