JEDINI PROGRAM OPORBE: RUŠENJE VLADE
Na redu je tko zna koji po redu pokušaj destabilizacije Vlade i države koji u svojoj nemoći, bez bilo kakve suvisle koncepcije i političkog programa provodi naša nikad žalosnija oporba.
Sjećamo se nekih vremena kad je Hrvatski Sabor bio nazivan „kokošinjcem“ (Zlatko Vitez), „cirkus“ (njegov imenjak Tomčić) i slično, no, ti sastavi našeg parlamenta su iz ove perspektive bili u najmanju ruku uljuđeni debatni klubovi na kojima su se osim uvijek prisutnih i neminovnih političkih sukobljavanja odvijali i procesi kakvog-takvog sučeljavanja argumenata i dualizam različitih koncepcija i ideologija.
Danas od toga ništa.
Sabor u nikad slabijem sastavu, intelektualno potkapacitiran, s niskom civilizacijskom razinom rasprava i dijaloga u kojemu šačica smušenjaka i besprizornih likova (namjerno ih neću nabrajati i dodatno im praviti reklamu) gura svoju ljevičarsko-anarhističku platformu u čijoj osnovi stoji destrukcija i rušenje svega postojećeg, bez ikakve ideje o tomu: ŠTO NAKON TOGA?
Započelo je s ministrom branitelja Mijom Crnojom kojega su (bio on kriv za bilo što ili ne – u to ne ulazim) mediji i oporba „razapinjali“ do te mjere da se to više nije moglo gledati ni slušati i prešlo je u atmosferu linča, u jedan po svemu nedostojan, čak degutantan obračun s pojedincem. Uspjeli su – Crnoja se morao povući iz Oreškovićeve vlade i to im je dalo krila, pa se krenulo dalje: na ministra kulture Hasanbegovića, potpredsjednika vlade Karamarka, potom (nakon dolaska Plenkovića) na ministra obrazovanja Barišića, ministra financija Marića, potpredsjednicu Dalić, do najnovijih pokušaja da se u Saboru izglasuje nepovjerenje kompletnoj vladi. Začudo, svi ministri koji nisu „desničari“ svoj posao obavljaju bez greške i njihove se ostavke nikad ne traže. Baš me zanima, bi li se ikad i u jednoj varijanti mogla od ove i ovakve oporbe tražiti ostavka sadašnjih ministrica kulture i znanosti i obrazovanja, primjerice?
Ima li zemlje u Europi u kojoj se događa nešto slično? Čisto sumnjam.
Karamarka se uspjelo istisnuti uz pomoć bedastih optužbi o „sukobu interesa“ u kojemu se navodno našao zbog „sumnjive“ poslovne suradnje njegove životne partnerice s nekim firmama (čak i u vrijeme dok nisu bili u braku!?), a što se onda nekom alkemijom uz pomoć pojedinih medija, gospođe Dalije Orešković (i njezinog „ministarstva istine“) i zaglušnom histeričnom halabukom razno-raznih optužbi transponiralo na njega kao tadašnjeg potpredsjednika vlade i predsjednika HDZ-a.
No, kad je na scenu stupio Plenković koji je po svemu dorastao mešetarima iz SDP-a i njihovim trabantima, situacija se stubokom promijenila. Umjesto da troši svoju energiju na beskorisno prepucavanje s likovima iz oporbe, on radi svoj posao i elegantno „vraća lopticu“ onda kad je to potrebno i produktivno, ali na jedan inteligentan, promišljen, taktičan i mudar način. I ta strategija pokazala se više nego uspješnom, sa stanovišta tehnologije vladanja i umijeća upravljanja vladom, dakako, jer u procjenu kvalitete njegovog rada ka primjera ne ulazim.
„Briselski ćato“ – kako su ga nazvali (isti oni koji su tako diskvalificirali Piculu da ne bi došao na čelo SDP-a) u namjeri dezavuiranja u samom startu, mnogima je pokazao da se politika ne vodi ostrašćenim ispadima i „fajterskim“ sučeljavanjima na javnoj sceni, nego vijugama sive moždane kore. Dakle, osim glasnih žica i manualnih pokreta, oni koji su pametniji i promišljeniji u politici koriste i mozak. Nesretnici koji svoju energiju uporno troše tukući „teškom artiljerijom“ po Plenkoviću i vladi, ne shvaćaju da to u konačnici ide na štetu njima samima.
No, ne odustaju, jer kao što rekoh, DRUGOGA PROGRAMA NEMAJU.
I nije ih briga kako će se to odraziti na položaj Hrvatske u svijetu, na investicije, na kreditni rejting, pa niti na samu klimu u javnom mnijenju. Oni toliko „vole“ Hrvatsku da ih posljedice takve vrste ne brinu ni najmanje.
Možemo Plenkoviću zamjerati puno toga: od svjetonazorskih vrludanja (pri čemu je očito da se odstupa od demokršćanske opcije) do sklapanja „neprincipijelnih“ koalicija s onima koji ni po čemu ne spadaju u „desni centar“ na koji pretendira HDZ, ali mu se nikako ne može osporiti sposobnost vođenja vlade i zasluge za pomak u smislu uvođenja jedne nove kvalitete: pristojnosti i uljudnosti u javni diskurs.
Oporba koja to nije (jer riječ je o skupini likova koja NEMA RJEŠENJA ni za jedan aktualni problem hrvatske stvarnosti) nastoji oštrom retorikom i baražnom paljbom kompromitirati one koji su na vlasti i tu se sredstva ne biraju. Od izlizanih i ofucanih optužbi koje su već tragikomične – od one o „200 obitelji kojima je Tuđman dao Hrvatsku“ (što je laž koja je već prerasla u ljevičarsko-anarhistički mit), do vraćanja na Sanadera, „kriminalnu hobotnicu“ ili „udruženi zločinački pothvat“ u liku i djelu HDZ-a, jadna, žalosna i čemerna oporba pada na još niže grane, ako je niže uopće i moguće pasti.
Jako bi zanimljivo bilo, primjerice, čuti objašnjenja vezano za kredite koje je Todorić dobivao u vrijeme Račanove vlade, pa i onaj što su ga u korist „Agrokora“ (putujući skupa u London) „Gazda“ i tadašnji predsjednik vlade i SDP-a (Račan) realizirali uz jamstvo hrvatske države. Koliki je taj kredit bio, koliko je i kako utjecao na razvoj tadašnjeg Todorićevog „carstva“ i kakvi su u konačnici bili efekti i posljedice te transakcije (po „Agrokor“, hrvatsko gospodarstvo i samu državu)?
Nakon što je Račanova koalicija 2000. godine preuzela vlast, zamjenik ministra financija u Vladi postao je Damir Kuštrak, kadar iz „Agrokora“ a na čelo Hrvatske narodne banke došao je također „Todorićev“ kadar Željko Rohatinski – koji se u „Agrokor“ i vratio nakon što ga je na tom mjestu zamijenio Boris Vujčić.
I tu nema ničega spornog? Ma dajte molim vas, gospodo i drugovi! Nije hrvatska javnost skup diletanata i analfabeta!
Dosta je tu nepoznanica i nije vezano sve za HDZ. Samo što se o toj drugoj strani cijele priče šuti.
Danas smo svjedoci apsurdne situacije.
Oporba je spala na to da u svome obrazloženju zahtjeva za ostavku Plenkovićeve vlade citira dijelove Todorićevog bloga!? Zar nije „Gazda“ (koliko smo do sada slušali) „HDZ-ov tajkun“ s kojim „SDP nema ništa“? Možda i jeste i nadajmo se da će se ta stvar istjerati na čistac. Ali, zar njihov „trust mozgova“ nije mogao tih stranicu, dvije ili tri (obrazloženja vezano za ostavku Vlade) sročiti suvislo i bez prepisivanja bloga najpoznatijeg hrvatskog bjegunca i štetočine koji je našoj zemlji bez sumnje nanio golemu štetu? Kako misle rušiti Vladu i HDZ citatima „njihovog tajkuna“ kojima se taj isti „HDZ-ov tajkun“ brani od optužbi?
Jer ne zaboravimo, blog su Todoriću pisali (i pišu) njegovi kadrovi iz „Agrokora“ i financijski eksperti – jer „Gazda“ jedva da bi to znao pročitati, kamo li smisliti i taj je blog i nastao s ciljem OBRANE Todorića i diskreditacije onih koji su pokrenuli njegov krivični progon.
Oporba predvođena nadobudnim i smušenim Bernardićem našla se na liniji s „HDZ-ovim tajkunom“ Ivicom Todorićem i koristi njegovu „argumentaciju“ u optužbama protiv Vlade i to u vidu plagijata s njegovog bloga!
Zar bi to trebala biti alternativa bilo kojoj, pa i današnjoj vlasti u Hrvatskoj?
Zlatko Pinter
