JEDNA KRAVA, JEDNA PUŠKA

Dok se naslućivalo da će ipak doći do rata u Hrvatskoj, agresijom Srbo-četničkih snaga, paravojnih postrojbi raznih lokalnih šerifa, te uvelike uz pomoć tzv. JNA, hrvatski narod se morao naoružati.

Ono čime je narod bio naoružan bilo je domoljublje, bilo je motiviranost i dragovoljnost, bila je odlučnost za stvaranjem prve neovisne države Hrvatske. I dok je pod okriljem tzv. JNA, povučeno skoro sve oružje iz skladišta Teritorijalne obrane. Hrvati su imali nešto malo oružja iz kućne radinosti, lovačkog oružja, nešto vojnog oružja, ali od tromblona izgleda da jačeg oružja ili oruđa  nije bilo. Hrvatska nije bila spremna za rat, osim djela Hrvata koji su bili odlučni, hrabri, ali pomalo i ludi, jer svatko normalan ići protiv četvrte vojne sile u Europi, stvarno mora biti lud. No hrvatska mladost nije na to obraćala pozornost. Išlo se, iz početka bez poziva, osim poziva Domovine, onda i stvaranjem vojnih postrojbi. No do tada Hrvatsku je trebalo obraniti, sačuvati, da bi se na kraju moglo krenuti i s oslobađanjem države od mnogo brojnijeg i mnogo naoružanijeg neprijatelja. No do tada trebalo je proći dosta vremena.

Jugoslavija se nije raspala odvajanjem Slovenije, Hrvatske ...već ako neki datum treba označiti kao dan raspada SFRJ – to je 28. rujna 1990. godine, odvajanjem Srbije tzv. "Miloševićevim Ustavom". No manje bitno, Jugoslavije više nema, a i to je bila umjetno tvorevina komunističkog režima.

Možda nije baš sve kronološki poredano, ali želim naglasiti jednu bitnu činjenicu. JNA i oružje koje je JNA bespravno uzela od TO Hrvatske koje je JNA podijelila pobunjenim hrvatskim Srbima, velikosrpskim dobrovoljcima i paravojnim skupinama, davali su velikosrpskom agresoru i njegovim pomagačima ne srazmjerno veću prednost u odnosu na  gotovo nikako naoružane i opremljene hrvatske postrojbe. Donesen je embargo EEZ na uvoz oružja u SFRJ. Međunarodna zajednica donosi Rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a 713,    kojom su odmagali bespomoćnoj žrtvi velikosrpske agresije Hrvatskoj i opstruirali njen otpor, a pomagali srpsko-crnogorskoj agresiji.  Uz to isti dan donesena je odluka čije vremensko podudaranje s odlukom EEZ-a nije slučajno. Sastali su se dužnosnici Srbije i JNA (Slobodan Milošević – Borisav Jović – Veljko Kadijević) i na tom su sastanku dogovorili vojnu osvetu prema Sloveniji te razmještanje postrojba JNA u Hrvatskoj na područja koja su Srbi svakako željeli izdvojiti iz Hrvatske, uz osvajanje dodatnih područja od onih koje su u tome trenutku držali.

Sve je u početku imalo svoj plan, uspjeli su okupirati trećinu Hrvatske, a potom sve ove velikosrpske snage, razarati, porušiti Hrvatsku, tako da Hrvatska ni na zemljopisnoj karti više ni ne postoji. Koliko im je pošlo to za rukom i je. Razarali su, pljačkali, ubijali, silovali, masakrirali, stvarali logore smrti, masovne grobnice, a za neke se još i dan danas ne zna (oni znaju) mjesto gdje su sahranjeni.

Hrvatske oružane snage imale su nešto vatrenog oružja i oruđa, više se improviziralo, radilo nešto po tvornicama koje nisu bile na okupiranom području. S tom "silom" Hrvatska se obranila, sve dok nisu počela oslobađanja vojarni JNA, a time i naoružavanje pripadnika MUP-a, ZNG-a, prvim osnovanim gardijskim brigadama, te pripadnicima HOS-a.

Do tada, oni koji nisu imali oružje, iz štalice su prodali kravicu, da bi kupili strojnicu ili nešto drugo iz tog arsenala. Istinito, za jednu kravu dobilo se 2.500,00 njemačkih maraka, a isto toliko koštao jedan kalašnjikov. Nije se hvalilo gdje i od koga se oružje kupilo, bitno da se kupilo i moglo ići na prvu crtu bojišnice.

Danas nema kravica, nema ni strojnica, staje su prazne,  a sve smrdi kod komšija i okolo, možda smo i  bure baruta, zahvaljujući neukim, onima koji su izbjegli rat, a hvalospjevno daju izjave. Ako nekome šalješ oružje za ratovanje, onda to ne daješ na sva zvona, šalješ "humanitarnu" pomoć, ali do toga treba doći.

Koliko god je Hrvatskoj trebalo oružje, unatoč embargu, uvijek se našlo negdje gdje se moglo nabaviti, ali nitko se nije hvalio previše da je naoružao hrvatske oružane snage. Domovinski rat, mnogi moraju učiti o njemu, od samog početka, ali i kraja, jer taj rat još nije gotov, diplomacija i politika ga uništavaju, umanjuju njegovu vrednotu, poginuli junaci se zaboravljaju, mnogi još vode pravne bitke, a prošlo je 31 godina od prvog oružanog sukoba u Pakracu, samo pripremni period za ratovanje u Hrvatskoj događao se sustavno puno ranije.

Sada može ostati samo sjećanje na Domovinski rat, ne ponovilo se NIKAD, ali i ne zaboravilo se NIKAD.