Kad se krade lova kreće borba protiv fašizma

Hrvatska je od svoje samostalnosti do danas na sanaciju i spašavanje brodogradnje potrošila više od 30 milijardi kuna. Nakon restrukturiranja i najave da je s bacanjem novaca završeno, Uljanik se nasukao. Vlada je za “strateškog partnera” izabrala Tomislava Debeljaka, od koga možemo čuti kako “država mora riješiti sve dubioze u Uljaniku, jer sigurno nema budale na svijetu koja bi to napravila”. Tako ispada da su te jedine budale – hrvatski porezni obveznici. Upravo je njemu Milanovićeva vlada dala 1,5 milijardu kuna državnog novca kako bi preuzeo Brodosplit. Do 2015. na spašavanje Brodosplita otišlo je 11 milijardi kuna, plus je država od tada aktivno sudjelovala u restrukturiranju s još oko 1,5 milijardi kuna, piše VečernjiList.  U međuvremenu je škver gradio brane za venecijanske protuplimne barikade, jedrenjake te ophodne brodove za HRM s pogrešno ugrađenim motorima – dakle, sve osim ozbiljne brodogradnje.
 Debeljak osim 75 hrvatskih poduzeća, posjeduje i desetak “ofšorki”. Uvidom u knjigu narudžbi Brodosplita vidi se da su strani naručitelji tih famoznih brodova, u stvari, njegove vlastite offshore-tvrtke na Maršalskim otocima. Reklo bi se da posao cvjeta, ali samo na papiru, jer su ti brodovi fantomski, iako je u njih ulupano 1,5 mlrd. kuna novaca poreznih obveznika. Tako to, naime, izgleda kad vlasnik naručuje posao od samoga sebe. 
Do 2015. na Uljanik su spaljene 4,4 milijarde kuna, plus su samo u prosincu prošle godine za Uljanik isplaćena državna jamstva od 2,5 milijarde kuna, a sada se spominje dodatnih 10,5 milijardi. Debeljak tvrdi kako hitno treba upumpati novac u Uljanik, jer ako on i 3. maj propadnu, bit će to kraj brodogradnje u Hrvatskoj. Kolika je cifra u pitanju jasno je iz toga što bi za tih 1,4 mlrd. eura svi radnici Uljanika mogli narednih 15 godina sjediti kod kuće i primati plaću. To je, uostalom, dovoljno novca da svaki građanin Pule dobije po 200.000 kuna. Svaki zaposleni u Hrvatskoj bi za to “sušenje” trebao izdvojiti 1000 eura ili 7500 kuna, a svaki građanin Hrvatske bi trebao izdvojiti 2500 kuna, ili prosječna četveročlana obitelj 10.000 kuna, uložiti 1,4 milijardu eura u propalo brodogradilište, da bi ga preuzeli strateški partneri koji zajedno vrijede toliko. Vrijednost Fincantierija je 1,3 milijarde dolara, odnosno, 8,5 milijardi kuna, od čega je 97% u vlasništvu talijanske države. 
To je novac koji je jednak godišnjem profitu najvećih svjetskih kompanija, poput banaka UBS ili ERSTE, ili automobilskog giganta Toyota.

Boris Miletić poziva na zabranu promocije knjige Romana Leljaka ‘Mit o Jasenovcu’ u Puli

  Ako se već arčenje tolikog novca pravda spašavanjem radnih mjesta i industrije – pa, neka premijer uzme te novce i ode u München ili Stuttgart, baci ponudu na stol, pa neka BMW ili Mercedes otvore tvornicu u okolici Rijeke, kao izvoznoj luci za Aziju. Ili, kada bi se taj iznos u sljedeće četiri godine rasporedio na smanjenje doprinosa za 10%, imali bismo rast svih plaća. Ako su porezni obveznici do sada dali 2,5 milijarde kuna za jamstva za Uljanik, te ako bi se taj iznos podijelio s brojem novorođene djece u Hrvatskoj lani, to bi iznosilo 15.000 eura po svakoj bebi. Nakon najavljenog “sušenja” na taj se iznos treba dodati još 4 puta toliko, što znači da bi svako novorođenče dobilo po 75.000 eura, ili 555.000 kuna.

Hrvatska je do sada u 2018. isplatila 2,45 milijardi kuna u spašavanje Uljanik grupe

To bi bile demografske mjere poticajnije i od onih koje je nedavno objavio mađarski premijer Orban, gdje država za brak nudi zajam od 36.000 eura, uz otpis čitavog duga nakon rođenja trećeg djeteta. 
Kroz sve ove primjere vidimo o kolikom se tu novcu radi, te da postoje puno produktivniji načini da se taj novac upotrijebi. Da stvar bude zanimljivija, Vlada u Uljaniku sada radi sve ono što su nas koliko jučer oko Agrokora uvjeravali kako nije moguće. Sve što je bilo pogrešno u prvom slučaju pogrešno je i sada, jer su obje firme privatne i strateške. Sve što su Todoriću uskratili sada daju Debeljaku, pa je očito kako Vlada s našim novcem stvara novog Todorića. Radi se o iznosu koji veći od famoznog milijardu i šezdeset milijuna eura vrijednog roll-up kredita. Jučer Todorić tražio da mu država “posuši” Agrokor, a danas Fincantieri i Brodosplit traže da država “posuši” Uljanik. Samo u ovoj našoj šverc demokraciji država spašava privatne tvrtke i pokriva tuđe neuspješno poslovanje. Država je tu postala samo izgovor i pokriće za banditokraciju. Kad god država nešto “suši” na površinu ispliva prvo manipulacija u rangu one “djeca Afrike za Uljanik”, da bi zatim na scenu stupila ideologija – kad god treba upumpati lovu poreznih obveznika na površinu isplivaju ideološke teme. Znači, kad se krade lova kreće borba protiv fašizma, po onoj staroj – smrt fašizmu, dugovi narodu.