'Kad za sina zapalim lampaš, on se ugasi od moje želje da je živ'

Moj život vam je dolina boli i suza. Mladenova djeca Mateo i Mario tatu nikad nisu vidjeli. I danas, kad me zovu iz Njemačke, gdje žive, pitaju ima li ikakvih novosti o tome što se dogodilo s njihovim tatom, s tugom u glasu i očiju punih suza pripovijeda Ankica Brleković (69) iz Bresta Pokupskog kraj Petrinje.

Njezina sina Mladena, pripadnika 12. domobranske pukovnije, zarobili su 1. lipnja 1995. četnici preobučeni u maskirne vojne odore kakve su tad nosili pripadnici HV-a. Usred bijela dana, u blizini njegove kuće u kojoj su ga iščekivali roditelji Ankica i Ivan (77), jednogodišnji sin Mario i trudna supruga Jasenka. Mladen je tad imao 21 godinu.

Vezanog ga vodili Petrinjom 

- Znali smo da nešto nije dobro kad se nije vratio kući. Sa starijim sinom išla sam ga tražiti i vidio je njegov trag čizama u blatu. Zadnji trag na koji smo naišli bio je na obali Kupe. Vratili smo se kući, obavijestili vojsku i policiju. UNHCR nas je mjesecima uvjeravao da će biti razmijenjen, a ja sam ih samo molila da me vode u Bosnu ili Srbiju da sina vratim nazad. I pripadnici UNCRO-a su vidjeli akciju zarobljavanja ispred njihove promatračnice na obali Kupe, odakle su ga četnici gumenim čamcem preveli preko rijeke. Nisu reagirali. I tadašnji čelnici lokalne vlasti obećavali su nam da će ga razmijeniti u roku od nekoliko dana jer, tvrdili su, to više nije 1991., nego 1995. godina - pričala nam je Ankica 2017. godine. Mjesecima kasnije do nje i supruga dolazile su razne informacije od mještana svih mjesta kroz koja su četnici vodili njihova ranjenog i svezanog sina.- Hodali su Petrinjom s njim vezanim i hvalili se da su uhvatili ustašu. Tukli su ga i maltretirali, a Petrinjci ih pitali što rade od tog čovjeka. Odveli su ga u tadašnju vojarnu Vasilj Gaćeša, iza toga u selo Vlahovići, gdje ga je saslušao general Slobodan Tarbuk. Predao ga je vojnoj policiji u Banskom Grabovcu. Drugi dan Oluje je Danica Mraović u selu Miočinovići vidjela da ga voze u vojnom vozilu prema Bosni, a kraj njega je bilo i šest pripadnika vojne policije komande Banijskog korpusa. Jedan svjedok rekao nam je da je viđen u Prijedoru, a čuli smo i da je odveden u logor u Banjoj Luci. Međutim, Međunarodni crveni križ odgovorio je da ga nema - tužno govori Ivan Brleković, Mladenov otac. Roditelji su ga, kažu, tražili po svim zatvorima, no ni danas ne znaju što se dogodilo njihovu sinu. Iz novina su 2017. godine saznali da su u Zagrebu trojicu srpskih vojnih policajaca - Mirka Koreliju, Miroslava Peškira i Ranka Šimuliju - koji su Mladena tijekom Oluje vodili prema Bosni u odsutnosti osudili na pet i pol godina zbog Mladenova ubojstva.

Trebao je biti razmijenjen 

- Mi kao obitelj nikad nismo ništa službeno dobili - niti da je živ niti da je mrtav. Ne znam gdje sve nismo tražili naše siroče. Nitko nas nije službeno obavijestio da je Mladen ubijen, što se iz ove osude može iščitati. No ni sud nas nije obavijestio da su pronašli Mladenove ubojice, što je nedopustivo - govorili su nam očajni roditelji. Dok je sjetno gledala u fotografije neprežaljenog sina, Ankica nam je objašnjavala zašto slike drži u albumima, a ne po zidovima njihova doma.- Njegovu sliku nemam na zidu zato što ne bih mogla gledati njegove očice, a biti bolno svjesna toga da ga nema kraj mene. Kad za njega idem zapaliti lampaš, on se meni ugasi od moje silne želje da je živ. Dali bismo sve na svijetu da znamo pravu istinu gdje je naš sin. Evo, imam i papir da je Savo Štrbac tražio da se mojega Mladena razmijeni za Peru Radetića iz Brđana kraj Sunje. Međutim, do te razmjene nije nikad došlo, a od mojega sina više ni traga ni glasa. Pa ako postoji evidencija da se tražila razmjena za njega, kako se nitko od vlasti tog vremena nije zapitao gdje je moj sin?! Radetića je ‘u znak dobre volje’ hrvatska komisija za razmjene oslobodila i on je otišao svojoj obitelji u Srbiju. Očekivalo se da će srpska komisija nakon puštanja Radetića barem dati informaciju o Mladenu, no od njih je samo stigao bezosjećajan odgovor i laži kako je Mladen tijekom Oluje pušten na slobodu. Suprug i ja smo se od svega razboljeli, a osim rada, puno me diže i vrijeme provedeno s mojim unucima. U Mladenovim sinovima vidim nestalog sina - priznala je Ankica. Dodala je da s Mladenovim sinovima često pričaju o tati, a oni je ispituju kakve je tata nosio trenirke, tenisice, kakav je bio...

Razboljeli se od svega 

- I oni bi imali svog tatu kao i sva druga djeca, ali, nažalost, ostala su uskraćena. I danas pamtim kao da je jučer bio s nama i još očekujem da će ući kroz ova vrata i reći: ‘Di si mamice moja, kako si tatice, što radite, dajte da vam pomognem’. Takav je bio moj sin. Sjećam se da mi je tjedan dana prije nego što su ga zarobili ispričao da je sanjao da se bori s četnicima. Tad sam mu rekla: ‘Čuvaj se, sine, idete na stražu’. I eto što se dogodilo blizu njegova doma, a ja mu nisam mogla pomoći – kroz plač je ispričala Ankica dodajući kako su htjeli Srbima ponuditi i novce da otkupe sina.

No nadležni u tim slučajevima savjetovali su ih da se ne petljaju i uvjeravali ih da će biti razmijenjen. Svojega sina još traže.