Kad živiš u Hrvatskoj, Pupovac ti u glavi, kokarda na glavi, ili ćeš prebiti ili biti prebijen

Krajnji je čas da Karamarko i Petrov, da Orešković i Kolinda Grabar Kitarović pošalju naciji jasnu poruku da smo hrvatska država i da se nismo odrekli stečevina slavne obrane zemlje. Smije li biti normalno gledati pretučenog mladića s nateklinama ispod očiju i prilično deformiranim licem i ne osjećati sućut? Meni se dogodilo sinoć gledajući prilog, prvo na HTV Dnevniku, a zatim na Dnevniku Nove TV da nisam osjećao nimalo sućuti. Ne osjećam je ni danas. Zašto? Pretučeni mladić, sada već poznati Jovan, postao je nacionalna medijska senzacija, iako to ni po čemu ne bi trebao biti. To je postao samo zato što se zove Jovan, a navodno je i pretučen zbog toga. Međutim, slobodni mediji su objavili ono što je HTV sakrio u maniri najniže manipulatorske agitpropagande, da je pretučeni Jovan, uz to što je Srbin, na društvenim mrežama četnikovao. I to u Hrvatskoj, i to u Pakracu, i to u dijelu Slavonije koja rukopis njegovih očitih uzora s kojima je javno identificiran – teško liječi godinama, a nikada ga neće zaboraviti. Po zlu. Tisuće, desetine tisuća ljudi iz njegovoga okruženja. Isticati da je sramota, dno dna, ponašanje HTV-a koji pokušaj ubojstva hrvatskoga mladića u Vukovaru objavi pet dana nakon događaja, valjda kada je i Pupovac odobrio, odmah pošalje televizijsku ekipu u kuću Srbina Jovana te u izvještaju sakrije vrlo važne elemente koji mogu ukazati na razloge premlaćivanja, postalo je notorno. Kriminalno je šutjeti na zločin u Vukovaru, dobro je odmah reagirati na incident u Okučanima, a zločin je ne iznijeti cjelovitu informaciju i od nečije nevolje pokušati raditi manipulaciju protiv – hrvatskoga naroda. Točno to je uradio opet i sinoć HTV Dnevnik. Zbog razmjera nakaznosti – to se mora stalno ponavljati. S druge strane, i tako selektivno pripremljena informacija nije mogla mimoići naljepnicu na mladićevom ormaru na kojoj stoji „Kosovo je Srbija“, sa srpskim državnim znakovljem. Je li to problem? Recimo da nije. Ali govori ono što riječi taje. To znači da je dvadesetdvogodišnji mladić Jovan natprosječno politizirana osoba te da su mu, prilično neobično u kontekstu opće percepcije nepolitičnosti hrvatske mladeži, veoma važni politički simboli, znakovi, i u konačnici – politika. U ovom slučaju – srpska. Tek je taj znak koji HTV nije uspio sakriti, dobio na težini u prilogu Dnevnika Nove TV, kada su profesionalno korektni izvjestitelji, ali i redakcija Dnevnika pustili javnosti i sliku mladića s još dvije osobe, među kojima se ističe starija žena s četničkom kapom na glavi. Tu su sliku objavili nezavisni mediji, primjera radi – Dnevno.hr već tijekom dana. Mladić je novinaru Nove TV, smijuljeći se, odmahujući rukom i posve minorizirajući sliku objasnio – „to se baka malo šalila“! Tu je šalu on uzeo kao dio svoga javnog identiteta. Dakle Jovan se identificirao s četništvom. U Pakracu. U Slavoniji. U Hrvatskoj. Tu upravo dolazimo do biti problema. Po svemu što je taj mladić rekao, on je očito posve nesvjestan da je u Hrvatskoj i u njegovoj okolini loše biti – četnik. Dapače, on se ponaša kao da je to legalno, dobro, poželjno i nešto s čime se treba ponositi. I to u Hrvatskoj. Kako sam rekao – to je problem. Međutim, nitko se u medijima nije na taj način osvrnuo na to. Naravno, Pupovac je jedva dočekao malo srpske krvi u Hrvatskoj pa se munjevito ukazao kod Jasmine Popović na Hrvatskom radiju, pa je spominjao čekiće i slične alatke, valjda instrumente ustaškoga pogroma srpske nejači, zatim razbijanje ćiriličnih ploča u Vukovaru, napadao Josića, Boga i čovjeka zavijajućim glasom i upozoravajući one druge da je – to nedopustivo. Pupovčev kolega u SDSS-u, neki Crnogorac, iz izrazito velikosrpske obitelji, jednako ili nešto stariji mladac od pretučenog Jovana, kome je otac bio jedan od vođa srpske okupacijske vlasti u Slavoniji i Baranji, cinično i beskrupulozno komentira premlaćivanja gotovo do smrti, sina hrvatskoga branitelja i logoraša u Vukovaru – huliganizmom. Točno tako je rekao u kamere i eter. Kako onda žaliti te ljude i one koji ih slijede? U Hrvatskoj, barem što se mene tiče, mogućnost žaljenja i sva sućut za takve i sve što oni simboliziraju nepovratno je iscurilo. Kako je moguće da predstavnici srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj, prije svega mlađa generacija, samo dvadesetak godina nakon što su njihovi očevi, rođaci, sumještani i sunarodnjaci učinili zastrašujuće zločine protiv stotina tisuća Hrvata, nakon što im je Republika Hrvatska oprostila nevjerojatna zvjerstva, nakon što su im pružene ruke kakve nitko nikada nije nikome pružio ni u razmjerima daleko manjih zala i zločina, nakon što su dobili nevjerojatne zakonske i državne povlastice, misli da može i smije – četnikovati Hrvatskom? Upravo zbog toga što nisu nikada kažnjeni. Samo zbog toga. U državnim sustavima od prve primitivne državne zajednice kazna je osmišljena i uvedena kao način održavanja poželjnih društvenih standarda i načela, bez kojih nije moguće društveno funkcionirati. Ukoliko je zlo veće, razmjeri širi, ukoliko je zlo postalo instrument politike, utoliko su kazne nužno drastičnije. U Hrvatskoj je primijenjen potpuno suprotan model. Upravo sva popustljivost, upravo sva blagost i opraštanje, upravo neprocesuiranje i nekažnjavanje ideje, zloduha, dovelo je do toga da Jovan misli da je normalno biti četnik. Da to poučen Pupovčevim i antifa svinjarijama smatra – pravom nacionalne manjine. Ljudskim pravom. S obzirom na to da mu sustav to nije objasnio, s obzirom na to da ga nisu tako odgojili, jer inače ne bi baka pred unukom nosila četničku kapu i fotkala se razdragano, jedino je, kao i uvijek, ostala primitivna ljudska reakcija. Što država ne vraća u ravnotežu, vrate ljudi ovako ili onako. Zbog toga je Jovan premlaćen. Opasno u tom premlaćivanju jest to što sam prilično siguran da će Jovan nakon ovoga, matricom navijačkog huligana, ovaj put velikosrpskog revolucionara, postati ikona među mladim usijanim glavama, sve jednako nabrijanim četnicima. Od kojih Pupovac i kompletna navodna ljevica državnom politikom u Hrvatskoj radi – vrhunski standard prava nacionalnih manjina. Zbog toga će argumenti šaka, boksera, lanaca, ali i pištolja te tisuća sakrivenih kalašnjikova „razoružana nejači“ vrlo brzo postati umjesto incidenta – pojava. Tako je počelo i 1991. godine. Pretjerujem? Pa gledajući samo državnu politiku, valjajući nakazni antifašizam i Pupovca, gledajući nesretne medije, jasno je kao dan da će se sve više mladića razgovarati šakama i palicama, a samo je pitanje dana kada će pasti prve žrtve. Točno u tu fazu je Pupovac srbovanjem ponovo doveo Srbe, točno u tu fazu je Republika Hrvatska svojim legaliziranim antifašističkim četnikovanjem dovela integraciju „pupavičastih Srba“, koji nisu nikada u povijesti bili udaljeniji od hrvatskoga naroda. A izbora nema. Ili će prihvatiti Hrvatsku, ili neće biti Hrvata ili – njih. Brat pretučenog Jovana kaže: „I ja sam fizički napadnut u centru Požege prije dvije godine. Mladi smo i volimo izaći, ali se zbog svega bojimo. Nakon izbjeglištva smo se vratili u svoju kuću. Na svojoj djedovini se sa svojim rukama bavimo poljoprivredom. Sve sami priređujemo, a od države nikada ništa nismo tražili. Ali ni to nam ne pomaže.“ Prepoznaje li netko u ovim riječima litanije Milorada Pupovca? Zamislite, rade svojim rukama, ne traže ništa od države, a ni to ne pomaže!? I, boje se. Čega? Savjesti starijih, bake koja nosi četničku kapu, Porfirija koji pjeva popu Đujiću, gnjeva hrvatskoga naroda jer mora prisilom svoje države trpjeti novo četnikovanje. A ne uspijeva ni dvadeset godina nakon rata saznati gdje su mu pokopani zvjerski pobijeni članovi obitelji. Zašto mladić s dvadeset i kojom godinom ne razmisli o tome i progovori o tim problemima. Zašto ne pozove Pupovca i ostatak današnjih srpskih vođa u Hrvatskoj, sve redom bivših nositelja agresije na hrvatski narod, zašto ne pozove Porfirija i Irineja da osude zlo koje su Srbi učinili hrvatskom narodu kako bi to zlo prestalo biti izvor nepovjerenja, udaljavanja, a onda i razlog straha? U nečistoj prošlosti je izvorište straha. A strah izaziva nasilje. Vrijeme je staviti na znanje tom i tisućama drugih mladića zaluđenih mržnjom prema Hrvatskoj da je ovo – hrvatska država. To mora uraditi Republika Hrvatska, inače će hrvatski mladići u kafićima i na ulicama govoriti govorom koji jedino razumiju četnici. Sredine tu nema, niti može biti. Zbog toga mi nije nimalo žao četnika Jovana jer je dobio ono što je tražio, žalim ljude koji su mu dali što traži, umjesto da država Jovana i slične smjesti zbog veličanja zla na dugogodišnje robije. Tako to rade uređene države u ime svojih naroda. Žao mi je ljudi koji su ga istukli, zbog toga što su dovedeni u poziciju stvarati ravnotežu na primitivan i divljački način, koji nikome, a pogotovo hrvatskome narodu ne služi na čast. Ali, kada država posrne i postane ruglo, onda ljudi sami, najčešće primitivno, jer s četnicima se nikada nisu obračunavale časne sestre, uzmu stvari u svoje ruke. Krajnji je čas da Karamarko i Petrov, da Orešković i Kolinda Grabar Kitarović pošalju naciji jasnu poruku da smo hrvatska država i da se nismo odrekli stečevina slavne obrane zemlje. Krajnje je vrijeme da afirmiraju Srbe u Hrvatskoj, koji su devedesetih prolijevali krv za Hrvatsku. Vrijeme je da u ime Srba govori Predrag Mišić Peđa ili Olga Carević i desetine časnih ljudi koji su oduvijek dijelili zlo i dobro s hrvatskim narodom, jer oni ne propovijedaju strah i mržnju, već ljubav.