Kakav će biti svijet nakon krize zvane Covid-19?

Iako je teško donijeti preciznu prognozu o globalnim posljedicama na međunarodnom političko ekonomskom planu, već sada postoje dosta plauzibilne analize, temeljene uglavnom na povijesnim činjenicama i sličnim iskustvima koja je ljudska rasa već proživjela na ovom planetu. Istina, usprkos činjenici da se iz dana u dan iščuđavamo distopijskim scenarijima iz Orwelovih knjiga i proklinjemo činjenicu da smo baš mi rođeni u ovom vremenu, svijet je već više puta imao slične scenarije – od prirodnih kataklizmi do pandemijskih bolesti koje su bile ozbiljna prijetnja opstanku civilizacije – ali je ljudski duh uspio prevladati nedaće i izašao kao pobjednik.

 Ono što mnogi priželjkuju, jest, da će ova kriza iznjedriti jedan sasvim novi Svijet. Svijet u kojem će doći do radikalne promjene svijesti, u kojem će nacija i vjera postati relikt prošlosti u smislu opće identifikacije, gdje ćemo se uzdignuti u duhovnija bića, čiji će mindset utjecati na političke odluke koje neće biti isključivo profit oriented, koje će diplomaciju uzdignuti do razine u kojoj ego nema glavnu riječ, koje će zelene politike staviti na prvu točku dnevnog reda i koje će u konačnici državu svesti na noćobdijskog čuvara (san svakog istinskog liberala), a slobodu pojedinca staviti na prvo mjesto, pa čak i na uštrb sigurnosti zajednice. Je li ova kriza samo uvod u hipijevsku mantru o Age of Aquarious, nakon koje će oni koji opstanu postati nova rasa, nalik na mit o ljudima s Atlantide?

 Ne ako pitamo politčke analitičare, bivše vojne dužnosnike, diplomate i dužnosnike političkih think-thankova, kao što su John Allen, Nicholas Burns, Robert Niblett, Stephen M. Walt, Kishore Mahbubani i ostali koji su dali svoje osvrte za portal Foreign Policy.

 Njihovi real politički osvrti, ukazuju na promjenu na globalnoj razini, ali ne na onoj kojoj se većina nada. Stephen M. Walt, profesor međunarodnih odnosa na Harvardu i jedan od vodećih realista, smatra kako će ova pandemija samo učvrstiti nacionalizam te da će se konfliktna priroda međunarodnih odnosa samo dodatno pojačati  te je naveo primjer Prvog svjetskog rata u kojem vrijeme velike pandemije gripe nije iznjedrilo mirniji kooperativniji svijet, dapače upravo suprotno. U kratko, “COVID 19 će iznjedriti svijet koji je manje otvoren, manje prosperitetan i manje slobodan”[1], kaže Stephen M. Walt.

 Kishore Mahbubani, bivši singapurski ministar vanjskih poslova, diplomati i akademik,  tvrdi kako će globalna ekonomija samo promijeniti smjer od američkog centrizma, koji broji zadnje dane, do kineskog koji će postati dominantan. Taj proces, koji je već započeo prije desetak godina, a koji je svoju kulminaciju doživio u nedavnom trgovinskom ratu dvaju aktera, ponovo će svesti svijet na bipolarni sustav u međunarodnim odnosima.  Kako kaže Kishore, američko stanovništvo sve više gubi vjeru u globalizacijske trendove međunarodne trgovine, a u kojoj je sve razvidnije da SAD više nije svjetski hegemon, dok je, s druge strane, Kina u usponu i pokušava naplatiti svu pasivnost i poniženje koje su imali priliku doživjeti u razdoblju od 1842. do 1949. godine. Kina gradi supernaciju koja se napokon osjeća kultorološki  i ekonomski nadmoćno te osjeća kako može biti globalno kompetitivna.

 Shivshankar Menon, indijski diplomat i bivši tajnik u Ministarstvu vanjskih poslova, tvrdi kako će se situacija s Korona virusom najviše odraziti na vraćanje povjerenja u Nation state koncept te u nacionalne Vlade jer se one primarno bore s problemom, svaka u svom dvorištu, a osim deklarativne potpore na supranacionalnom levelu, stvarne kooperacije ima jako malo te će svaka Vlada kapitalizirati ovu situaciju ovisno o krajnjem rezultatu. Nadalje, iako on i dalje tvrdi kako je ova pandemija pokazala da je svijet nikad manji i da se problem iz jedne zemlje rapidno prelijeva u drugu, što ukazuje na međusobnu povezanost, ipak smatra kako se u krizi svaka država povlači unutra, u sebe, što će posljedično bitno utjecati na globalni, supranacionalni, postmoderni svijet u kojem je Europska unija bila primjer koji trebamo slijediti.

 Na kraju John Allen, predsjednik Brookings Instituta, umirovljeni general, marinac i bivši NATO službenik, smatra da će kako je i bilo u prošlosti, povijest biti pisana od strane pobjednika. Svaka država, ovisno o rezultatu i načinu borbe protiv virusa, će opravdati korištena sredstva. Demokratske države će koristeći demokratske metode tvrditi kako jedino taj sustav ima adekvatnu podlogu za borbu u kriznim situacijama, dok će autoritarne tvrditi suprotno. Na kraju će perspektiva, odnosno strana koju odaberemo biti ključna. Međutim, ističe da svijet čeka duže razdoblje nestabilnosti, zatvorenosti i potencijalnih konflikata.

 Navedena stajališta ne zvuče ohrabrujuće. Pogotovo za one koji su vjerovali kako će svijet nastaviti evoluirati u smjeru supranacionalne države u kojoj će globalni svijet shvatiti da su svi jedno i da su razlike koje vole isticati minorne kada se suoče sa zajeničkim problemom koji se tiče svih. Međutim, ovo je stajalište realpolitičkog diskursa, koji povijest smatra učiteljicom života te se poziva na događaje koji su se u nešto drukčijoj situaciji već dogodili.

 Također, prva na udaru bit će Europska unija, koja je eklatantan primjer neefikasnosti suočavanja s krizom čime sasvim opravdano dolazi u pitanje budućnost Unije kao takve. Ova tvrdnja zvuči katastrofično, ali nije prvi put da je zakazala u krizama. Sjetimo se ratova na Balkanu (op.a. Domovinski rat i rat na Kosovu). Nedostatak političke kohezije u krizama je najvidljiviji, ali i najopasniji a to se upravo događa na europskom tlu. Svaka država je prepuštena sebi, a to se, kada kriza prođe, neće tek tako zaboraviti. Ekonomski div i politički patuljak, sintagma je koja u ovim trenucima najbolje opisuje trenutačnu situaciju, jer da se pokazala spremna, budućnost EU bi bila zasigurno izvjesnija te bi praktično dokazala  važnost supranacionalnog modela i napuštanje starog, arhaičnog nation-state modela koji smo naslijedili još od Westfalskog mira 1648. godine.

 Također, ne smije se zaboraviti niti ekonomski aspekt krize, koji će se tek osjetiti i koji će neke države zakucati na dno od kojega se jako dugo neće oporaviti, a pitanje je kako će se i hoće li se EU kao cjelina znati suočiti s novonastalom situacijom i hoće li naći odgovor na posljedice ekonomske i  opće društvene krize. Upravo to će biti odgovor na pitanje o opstojnosti projekta EU.

 Ovaj virus je pokazao da ne bira koga napada, bilo da ste bogati,siromašni, poznati, bijeli, crni, a nadasve je pokazao svu krhkost čovjeka koji je samo jedan maleni kotačić u eko sustavu i krajnje je vrijeme da nova političko društvena paradigma na globalnoj razini ugleda svjetlo dana.  Osobno se nadam kako su navedeni autori u krivu.