‘KAKAV OLOŠ ME ZAROBIO…’ Branitelj Vukovara opisao zarobljavanje: ‘Prljavi, bradati, neuredni’

U danima uoči obljetnice pada Vukovara, vukovarski branitelj, bivši pripadnik Turbo voda  i saborski zastupnik Stipo Mlinarić – Ćipe, gotovo svakodnevno bilježi tijek događaja iz tog vremena.

Danas se osvrnuo na trenutke u kojima je zarobljen.

“Među prvima sam se našao među zlikovcima”

“Evo nas sada pred uperenim puškama. Kada sam vidio tko me drži na nišanu, te prljave, bradate, neuredne vojnike, koje me sramota zvati vojnicima, s crvenom zvijezdom petokrakom na čelu, došlo mi je da plačem od muke. Koji ološ me zarobio na prijevaru”, opisao je Ćipe suočavanje s neprijateljem. 

“Bio sam među prvima koji su požurili gasiti Commerce i spašavati ranjenike, pa sam se tako među prvima i našao pred zlikovcima. Ispod pazuha imao sam pištolj skriven u futroli i znao sam da ga se odmah moram riješiti. Mozak mi radi 1000 na sat. Polako usporavam i moji me supatnici polako prolaze te kada sam bio koliko toliko zaklonjen skidam brzo sa sebe futrolu s pištoljem i ispuštam ju pored svojih nogu u travu. Mozak mi još ubrzano radi, što još mogu učiniti da probam preživjeti. Pada mi napamet novac ali njega sam se riješio prije dva dana, motali smo ga u tuljak i palili s njime cigarete. Prilikom predaje ako si imao novac kod sebe odmah bi te proglasili stranim plaćenikom. Laknulo mi je što sam ga se riješio.”

Međutim, tada se sjetio da oko vrata još uvijek ima krunicu.

Teški rastanak od krunice

“Dok tako lagano koračam u nepoznato, pada mi napamet i moja krunica oko vrata. Ako me zateknu s njom, to će biti i povod za vrijeđanje Boga i gaženja krunice, ali i za tko zna kakve torture. Odmah je skidam i spuštam u travu, kao i pištolj. A odore smo se riješili još prije, i zamijenili je ‘civilkama’ pa sam sada ogoljen kao novorođenče. Oružje sam ostavio, i ne mogu se braniti; odoru sam skinuo, i ostao bez svog identiteta. A sad sam skinuo i krunicu za koju sam se svo vrijeme rata držao i preko koje sam bio povezan s vojskom molitelja pobožnih žena diljem domovine i svijeta. Uvijek smo se pri polasku u akciju, kratko pomolili. Često sam je čvrsto stisnuo rukom, ili poljubio križ, a sad ostajem i bez nje. Trostruko sam se ogolio, i posve sam nezaštićen i bespomoćan. Sad sam ogoljen, zarobljenik u vlasti zlikovaca, ali srce mi je ponosno, i radije bih bio zarobljenik nego zlikovac koji nas je zarobio. Ogoljeni na putu smrti ali na neki način svaki od nas zna da smo mi u stvari pobjednici.”

Za kraj, kaže, odlaze u nepoznato, prepušteni zvijerima koje s njima nemilosrdno i brutalno postupaju.

“Iza nas ostaju Vukovar, Borovo Naselje, Trpinjska cesta, moja rodna ulica… Mjesta pogibije naših heroja, junačkih bitaka, divnih prijateljstava… sve ih ostavljam. Za mnom ostaje i moj brat za kojeg još ne znam što će biti s njim.”