Kako bi bilo lijepo da je biskupija Gurk-Klagenfurt uspjela zabraniti pokolj na Bleiburgu 1945

U mnoštvu poruka koje kolaju našim WhatsApp/Viber kanalima, posljednja koju sam primio glasi – „Kako bi bilo lijepo da je biskupija Gurk-Klagenfurt uspjela zabraniti pokolj na Bleiburgu 1945“. Iako je to jedan od odgovora austrijskoj biskupiji na uskratu odobrenja za slavljenje mise na Bleiburgu, ipak ono što nam na prvu izgleda i nepravedno i neprihvatljivo – često se okrene na dobro. Može li nam i ova austrijska (privremena) zabrana biti povodom i poticajom da stanemo i razmislimo? Bleiburg je za hrvatski narod bio i ostat će ono što on jest: Križni put, simbol stradanja, mjesto okupljanja i molitve. Ničije i nikakve zabrane to ne mogu promijeniti. Ljudi su dolazili u Bleiburg i molili se, i opet će. (Uostalom Počasni bleiburški vod otkupio je tamošnju zemlju.) S druge strane, nažalost Bleiburg bolno dijeli hrvatsko nacionalno biće – na stradalnike zajedno s njihovim obiteljima (i svima onima koji imaju poštovanje prema nevinoj žrtvi) i one koji su razapinjali (zajedno s njihovim ideološkim istomišljenicima koji i danas viču – razapni, razapni). Pri tome su žrtve Križnog puta spremne oprostiti, ali ovi drugi to nisu. Sudjelovali su u bezbožnom (zlo)činu (ili ga opravdavaju) a ne mogu se obratiti. Nemaju se kome ispovjediti niti pokajati – jer Boga ne priznaju. Ne mogu oprostiti niti samima sebi – velika je nesreća njihova. (Nije li se slično dogodilo i u Domovinskom ratu!). Može li križni put (žrtva nevinog) ipak pomoći i njima? Vjerujem da može! Vratimo se Bleiburgu. Pitam se bili bismo baš tamo bili obilježavali genocid (organizirana masovna smaknuća razoružanih vojnika, civila, žena i djece) da nam to nije bilo zabranjeno u vlastitoj domovini? Za vrijeme komunizma naši ljudi iz inozemstva, a prije svih preživjeli s Križnog puta, hodočastili su u to jedino mjesto gdje su mogli javno moliti i žrtve oplakivati. Tako je ta postaja križnog puta zasjenila sve druge. Bleiburg je bio Pilatov dvor – sud i osuda nevinog, a križni put i razapinjanje je nastavljeno: Macelj , Krapina, Zagreb, Samobor, Karlovac, Sisak…. Dakle, osim stradanja u Bleiburgu, križni put dogodio se diljem Slovenije, Hrvatske, BiH i drugih zemalja bivše države. Zato smo dužni obilježiti i obilježavati svaku od tih postaja i izgraditi jedinstven Nacionalni križni put – od granice sa Slovenijom, uzduž i poprijeko, diljem Hrvatske i BiH. Unutar tog Nacionalnog križnog puta svaka bi hrvatska regija mogla izabrati jednu svoju postaju i obilježiti je u skladu s vlastitim posebnostima . A svaka za sebe (i sve zajedno) bile bi posvećene spomenu stradanja nedužnih, jednako onih s Bleiburga kao i onih koji nemaju nikakve veze s Križnim putom ali su također nevini završili na križu – od Gvozdanskog i Zrina preko Vukovara i Škabrnje do Banjolučke regije, Uzdola, Križančeva Sela… (Sjetimo se 66 ubijenih hercegovačkih franjevaca i još oko 600 ubijenih svećenika u hrvatskom narodu kao i brojnih manje poznatih pojedinaca i skupina). Potreban nam je i jedan zajednički Nacionalni dan sjećanja na sve nedužne žrtve. Tako bi Nacionalni dan sjećanja i Nacionalni križni put bili trajan spomenik koji bi vremenom povezao cijeli narod u duhovno zajedništvo – što je preduvjet nacionalnog jedinstva – koje nam je toliko potrebno. U tom kontekstu možemo i ovu austrijsku zabranu doživjeti kao izazov i prigodu za nešto drugo, drugačije i puno više. Svakako, u svemu ovome, svoje mjesto mogli bi naći i oni drugi, oni koji ne mogu oprostiti, a za sebe kažu da su antifašisti i nositelji „napredne misli“ . Koliko god bilo paradoksalno, njihov je lijek u rukama njihovih žrtava. dr. sc. Ivan Bagarić / Kamenjar.com