Proljeće 1991. godine. Prijetnje, pucnjave, padaju mrtvi. Nemir, zebnja i strah. Što će biti s nama? Hoće li nas JNA pregaziti? Ili će njihov paravojni ogranak provaliti na krvavi četnički tulum? Iz vojarni su nas ciljale cijevi teškog oružja. Od balvan-revolucionara na prilazima gradova mogao si dobiti teške batine. Ako si baš bio dobre sreće. A češće bi dobio metak. Nema putovanja. Kao da smo odsječeni. U daljini, tamo preko hrvatske granice, bubrila je golema naoružana sila. Kad dovoljno nabubri, samo će prokuljati...
Strah i nemir
Što će, dakle, biti s nama? Hoće li Hrvati radi golog opstanka morati pobjeći u svijet? Hoće li onaj koji ostane i preživi prvi udar uopće moći živjeti od crkavice koju mu ostave? Nemir, zebnja i strah rastu.
U takvim okolnostima samo jedan događaj ili jedan čovjek može imati prijelomnu ulogu: može podići moral, osokoliti za najveće napore i žrtve. Ili može dotući svaku nadu, posijati paniku i malodušnost.
U Splitu se u proljeće te 1991. godine, Bogu hvala, dogodilo ono prvo. Odjednom je, na opće iznanađenje, 30. svibnja u gradu osvanula prva čvrsto organizirana hrvatska postrojba. Četvrta brigada. Odluka o njezinu osnivanju donesena je, doduše, mjesec dana ranije, na današnji dan prije točno 23 godine. Na tajnovitom sastanku u Vili Dalmaciji. Malo je tko za to znao. Osim uskog kruga osnivača i hrvatskog vodstva, možda su za skup doznali samo još KOS i Udba.
Pozitivni šok koji su svojom pojavom proizveli prvi pristigli gardisti 4. brigade, mladići u dobroj formi, nasmijani i dobro odjeveni, teško je bilo ne osjetiti. Četvrta je od prvog trena izazvala divljenje po Dalmaciji, podršku na svakom koraku. “Vidi, vidi, imaju maskirne uniforme ka i Amerikanci”, govorkalo se. Kao da su stigli NATO-ovi specijalci. S tom razlikom što su ovi naši “specijalci” skoro bili goloruki. Ali ih je bilo lijepo vidjeti.
Mladiće iz te 1. bojne 4. gardijske brigade doveo je natrag u Dalmaciju, nakon obuke po kampovima oko Zagreba, policijski instruktor Gento Međugorac. Čovjek čudna imena i neobična izgleda. S osmijehom na licu, objašnjavao je kako će njegovi momci uvesti red gdje god je to potrebno. Unosio je sigurnost, svakom gestom je govorio: Ne brinite, lako ćemo mi sve srediti!
Nismo znali kako za “sređivanje” baš i nemaju “sredstava”. Nema veze, važno da su Gento i 4. brigada donijeli ohrabrenje. Da su uvjerili Dalmaciju kako nije ostavljena i kako će se Hrvati znati obraniti. Ni vrata paklena neće nas nadvladati.
Hrabro srce
A pakao je i uslijedio. Nekome lakši, nekome teži. Gardistima iz 4. brigade sigurno najteži. Kako im je bilo? Tim mladićima naviklim na perje jorgana i maminu toplu juhicu? Pa otprilike kao da se peglicom sudariš s fapom. Peglicu si slupao, ali i stari fap se raspao.
Patilo se, mučilo, ubijali su ih, ali ni Četvrta nije ostajala dužna. Koliko li je hrabrosti, koliko požrtvovanja, kakvih sve strahova vidjela Četvrta. I tako iduće četiri i pol godine. Rat je zlo, tragedija, ali se pokažu i najbolje ljudske osobine: iskrenost, hrabro srce, žrtvovanje za druge... Po tome će se pamtiti i Četvrta.
A u krvavom kaosu Gento je izmaknuo iz vida. Godinama se za njega nije čulo. Ništa čudno jer ga je rat vrlo brzo odveo iz brigade. Kazali su da je bio u Slavoniji, vodio napad na četnike u Mirkovcima. Poslije je navodno predvodio specijalne akcije iza leđa neprijatelju, stizao u pomoć gdje je bilo najteže. I onda se zaboravilo na njega.
Godinama poslije rata Tuđman ga je, kao običnog vojnika, odlikovao Redom kneza Domagoja. Doznalo se i zašto se za njega nije čulo. U jeku najžešćih borbi, 27. rujna 1991. godine, Gento je s jednim suborcem nestao kod Zelenog hrasta blizu Zadra i nikada se ništa više o njima nije doznalo. Nikada nisu bili ni na popisu zatočenika u bilo kojem srpskom zatvoru.
Bili su u sastavu konvoja naoružanja koje je te noći, u najstrožoj tajnosti, prebacivano iz unutrašnjosti za Dubrovnik. Usred noći konvoj je naletio na neprijateljsku barikadu. Došlo je do pucnjave. Međugorac je bio prethodnica konvoju u osobnom vozilu i od tada mu se gubi trag. Kasnije se pričalo da je uhićen i da su ga četnici u Islamu Grčkom i Kašiću mučili i na kraju ubili, ali nikada nije bilo pouzdanih svjedočenja. Sve službene potrage za njim nisu dale rezultata niti su dale bilo kakvu informaciju o njegovoj sudbini. Ostao je samo zapis na popisu nestalih osoba koje i danas traži MUP RH: prezime Međugorac, ime Gento, spol muški, godina rođenja 1951., visina 177, kosa kestenjesta...
Bijeg u svijet
Dvadeset i tri godine kasnije. Gardisti Četvrte brigade mogu biti ponosni na svoje dane slave. Njihovi se proliveni krv, znaj i suze poštivaju. No sve polako klizi u zaborav. Oni koji u to ratno vrijeme nisu ni bili rođeni, sad su odrasli ljudi. Hrvatska ima druge brige: nezaposlenost, male plaće, prezadužena država koja je svoje junake olako prekrižila.
Opet nemir i zebnja. Što će, dakle, biti s nama? Hoće li Hrvati radi golog opstanka morati pobjeći u svijet? Hoće li onaj koji ostane uopće moći živjeti od crkavice koju mu ostave? Kako sada podići moral?
Gdje si Gento danas?
Damir Dukić
Izvorni članak pogledajte OVDJE
