Kako je Esther Gitman susrela Alojzija Stepinca

Retorički najsnažnija poruka Donalda Trumpa u nedavnom obraćanju naciji nudi zapravo i okvir za razumijevanje neobičnog susreta Esther Gitman i Alojzija Stepinaca, susreta koji se prema važećim hrvatskim kanonima nikada nije trebao dogoditi. Predsjednik Trump je poručio: "Amerika je utemeljena na slobodi i neovisnosti, a ne na vladavini prisilom, dominacijom i kontrolom. Mi smo rođeni slobodni i ostat ćemo slobodni". Vlasnica kompanije za izradu nakita, koja se upravo nalazila na pragu novog poslovnog izazova prerastanja u mega-kompaniju, odlučila je reći zbogom biznisu kako bi ispunila zavjet koji je dala svome poočimu i pronašla odgovore na pitanja svoje kćeri. Poočim je želio da se posveti akademskoj karijeri, a kći je željela znati više o korijenima svoje židovske obitelji, koja je bila prognana iz Španjolske, pronašla utočište u Sarajevu, da bi se u vrijeme Pavelićeve NDH ponovo našla pod progonom, na udaru rasnih zakona. Estherina majka bijegom je spasila sebe i svoju djevojčicu. Sva šira obitelj je deportirana, odvedena u logore i pobijena. Put u ispunjenje zavjeta poočimu, odveo je Esther ponovo u studentske klupe, u njezinim kasnim šezdesetim godinama, a potom i na doktorski studij. Put traženja odgovora za svoju kćer vodio ju je u Hrvatsku, kamo se uputila kao Fullbrightova stipendistica da bi obavila istraživanja za svoju doktorsku disertaciju na temu "Spašavanje Židova u NDH".

Prašnjavi dokumenti

U podrumu Hrvatskog državnog arhiva, istražujući spašavanje Židova u NDH, u netaknutim, prašnjavim paketima dokumenata prvi put je susrela ime zagrebačkog nadbiskupa – Alojzija Stepinca. I dok je razvrstavala dokumente, primijetila je da se njegovo ime stalno ponavlja. Potom je tražila sve o Stepincu. Tako je počeo susret koji se po hrvatskim i ne samo hrvatskim kanonima znanstvenog ili ukupnog društvenog djelovanja nikada ne bi mogao dogoditi, koji traje do danas i koji je upravo ovih dana okrunjen knjigom Esther Gitman "Alojzije Stepinac – Pillar of Human Rights" (Alojzije Stepinac – Noseći stup prava čovjeka). Danas je jako važna ova knjiga, vrlo izazovnog i nedvojbenog naslova kojim dr. Gitman ne pristaje na politikantske nagodbe o ulozi kardinala Stepinca u vrijeme NDH, već ga bez ikakve zadrške postavlja kao primjer dosljednog djelovanja u zaštiti prava čovjeka, iznoseći na dokumentima utemeljene argumente za tu tvrdnju. No, jednako je dragocjena pozicija iz koje Esther Gitman to čini. To je pozicija primarne žrtve koja želi znati i razumjeti. Ali i pozicija potpune slobode i neovisnosti. Uoči susreta sa Stepincem Esther Gitman nije imala baš nikakvih političkih predrasuda, nije joj unaprijed savjetovano što mora otkriti, niti bi ona to prihvatila. Bila je profesionalno potpuno realizirana i financijski neovisna, dakle nepotkupiva i oslobođena bilo kakvih karijernih ili materijalnih kalkulacija. I sve je uložila u istraživanje, a potom objašnjavanje veličine postupaka Alojzija Stepinca u spašavanju ljudi i ukazivanje zašto bi oni danas trebali nama biti putokaz za djelovanje. Iz svojeg svijeta slobode Esther Gitman često sebi, a zapravo svima nama, a osobito onima koji predbacuju Stepincu da nije učinio dovoljno, adresira dva izazovna pitanja: Da li bih ja imala hrabrost moje majke, koja se odlučila na bijeg iz Pavelićeve NDH i tako me spasila? I drugo: da li bih imala hrabrost nadbiskupa Stepinca, da svoj život izlažem opasnosti za spašavanje drugih? Kako sam ja ipak odavde, iz svijeta ograničenih sloboda, to bih pitanje postavila drukčije: A što ste to učinili vi, kojima je Esther iz New Yorka morala otvarati kutije u podrumima zagrebačkih arhiva i još niste pročitali? I odmah bi svi skočili, nabrusili zube i druga oružja… Zato je sloboda važna. I zato je Esther dragocjena. Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija