Kako neki mediji pokušavaju Hrvatskoj podmetnuti ubojicu s Novog Zelanda, ljubitelja četništva

Užasan zločin na Novom Zelandu je doveo u neugodan položaj Srbe, jer je napadač Brenton Tarrant, kako je poznato, dok je ubijao ljude, pa i trogodišnju djecu, bez da je pokazao i trunku bilo koje ljudske emocije, puštao četničku pjesmu o ubijanju “Turaka” (i ustaša, onako usput, pri čemu ustaša ovdje nije ideološka odrednica, već sinonim za sve Hrvate, kao što je Turčin istoznačnica za muslimane). Unatoč tome, prva su medijska izvješća govorila: “Na izuzetno uznemirujućoj snimci vidi se kako je muškarac parkirao blizu Al Noor džamije, prve koju je napao, a iz auta se čuje glasna glazba. Glazba se čuje i dok se napadač vozi prema džamiji, a između ostalog slušao je četničku pjesmo “Karadžiću vodi Srbe svoje” u kojoj se spominju “hrvatske ustaše”.” To su prenijeli brojni mediji, poput Indexa. I ne samo hrvatski, jer se očito radilo o prvom agencijskom izvješću koje se proširilo posvuda svijetom. Ustaše, četnici, tko zna razliku? Velika većina medija u Hrvatskoj – ali ne nužno i u regiji – je kasnije korigirala upis i ispravno navela da se ustaše spominju u kontekstu onih koji će biti zaklani zajedno s Turcima (muslimanima), jer je iz prve agencijske vijesti nejasno u kojem se kontekstu spominju ustaše. Naime, prosječan građanin svijeta zapravo nema pojma ni o jednima ni o drugima, ali kako se četnici obično povezuju sa Srbima a ustaše s Hrvatima stvar nije naročito zgodna. Brojni čitatelji bi naime mogli zaključiti da su i ustaše i četnici, i Hrvati i Srbi, spomenuti kao idoli Brentona Tarranta. No ako to i nije namjeran propust, i ako su mediji kasnije ispravno naveli da se radi o četničkoj pjesmi koja veliča sprske ratne zločince, ono što se dogodilo kasnije je rađeno s namjerom ublažavanja reakcije javnosti koja bi se mogla okrenuti prema Srbima i, kako to uvijek bude u sličnim slučajevima, nasilnog izjednačavanja Srba i Hrvata. Iako to ne mora biti rezultat izravne namjere već interesa javnosti, dan nakon terorističkog čina mediji su krenuli objavljivati, pod senzacionalističkim naslovima, koliko je dugo i gdje terorist Tarrant boravio u Hrvatskoj. “Otkriće tjedna: Terorist je proputovao cijelu Hrvatsku”, glasi jedan od naslova. Otkriće tjedna? U svim medijima je objavljeno da je Tarrant proteklih godina proputovao nekoliko desetaka država. Uključujući manje-više cijeli Balkan. Zanimljivo da mediji u Srbiji pokušavaju lagano australskog četnika podmetnuti Hrvatima, pa također Večernje Novosti pišu pod naslovom: “DOSIJE UBICE SA NOVOG ZELANDA: U Hrvatskoj izbrisali trag krvnika”. Podmetanje Tarranta Hrvatskoj Po tome ispada da je nešto mutno bilo u Hrvatskoj, zar ne? “Obaveštajne službe rekonstruišu putovanja Brentona Taranta po evropskim zemljama. Krvnik šest dana proveo u Bugarskoj, a u nekoliko gradova u Hrvatskoj čak 31 dan”, a to s “čak 31. danom u Hrvatskoj” su nerijetko spominjali i hrvatski mediji. Opet, nešto se tu insinuira, zar ne, da njegov put u Hrvatsku ipak ima veze s njegovim terorističkim aktivnostima, iako zapravo sve skupa nema temelja. “Ipak, najinteresantnije od svega je to što je poseta Taranta Hrvatskoj u turističkom i bezbednosnom sistemu te zemlje registrovana samo polovično. Zasad se ispituje kako je Tarant “ispao” iz hrvatskih kompjutera od 15. do 31. januara 2017. godine”, pišu Srbi, opet vrlo sugestivno. Pa nakon što još malo pišu o njegovom kretanju Hrvatskom, zaključuju da se na “putovanju Europom zarazio fašizmom”. Valjda u Hrvatskoj. O Srbiji, naravno, ni riječi, a slično je zapravo i u nekim hrvatskim medijima. No činjenica je da je Tarrant bio inspiriran prije svega srpskim “antifašistima” četnicima, da je njegovo oružje bilo, uz razne simbole od poganskih do nacističkih, bilo prepuno imena raznih srpskih “junaka” iz povijesti koji su se borili protiv Turaka, pri čemu je Tarrant borbu protiv otomanskih Turaka očito malo krivo protumačio. No bio je fasciniran i srpskim ratovima protiv “ustaša i turaka” devedesetih, i nije bez razloga puštao upravo srpsku pjesmu o Radovanu Karadžiću. Ovo suptilno podvaljivanje Tarranta, australskog četnika, Hrvatima, ima samo jednu, doduše dosta jaku osnovu: A to je da autor pjesme poznate na internetu kao “Serbia strong / remove kebab” (pri čemu je engleska fraza “remove kebab” u značenju “ubij muslimana”) živi u – Hrvatskoj. Je li se Tarrant stvarno mogao zaraziti četništvom u Hrvatskoj, u okolici Knina? Jest. Autor četničke pjesme “Serbia strong / Remove Kebab” je – građanin Hrvatske I ako se u svijet probije informacija da autor pjesme koja ima već godinama kultni status na internetu – ne doduše toliko među rasistima, nego među određenom zajednicom gamera kojima je ona sprdnja obzirom da je “toliko loša da je dobra”  –  uz koju je Tarrant išao u pokolj “Hrvat”, iako je četnik, nitko u svijetu neće praviti distinkciju. Živi u Hrvatskoj, dakle Hrvat. Teško ćemo onima koji ne primaju natrag iz Sirije svoje borce ISIL-a i oduzimaju im državljanstvo objasniti kako to da netko tko je ratovao protiv Hrvatske i pjevao o genocidu nad “ustašama i Turcima” danas mirno i anonimno živi u Hrvatskoj. To je rizik za Hrvatsku, rizik da je se poveže s napadom. A kako su mediji tome pristupili? Zahtjevom da se malo razmisli o tome tko sve ima državljanstvo i kako ga je dobio? Ne. Benevolentno prema autoru pjesme, jer jadan živi u strahu. Jesu li oni kojima je njegova prijeteća pjesma značila i smrtnu presudu živjeli u strahu slušajući je? Pjesma je to koja je hrabrila one koji su klali i ubijali! “Pjesma je snimljena u ratu 1993. godine, a osmišljena je da pruži moralnu potporu našoj vojsci. Pjevali smo, nismo klali i ubijali. I da, vidio sam sve te gluposti na internetu, dok kineski pjevaju, ove ili njih. Vidite, pjevao sam i ne stidim se te pjesme, ali sada se koristi da osudi cijeli srpski narod. Dakle, što ona ima s terorističkim napadom? Odlučio je to i on će slušati srpsku, kinesku ili neku treću pjesmu”, rekao je autor te do jučer sprdačine a danas vrlo ozbiljne stvari, Željko Grmuša. Zanimljivo da i hrvatski mediji pristaju uz takvu apologetiku, “pa evo, pjevali smo, nismo klali i ubijali”. To isto kaže još jedan ratni zločinac, kojeg hrvatski mediji isto ovih dana benevolentno prenose, stanoviti Zoran Tadić koji se od hrvatske optužnice za ratne zločine i sudjelovanje u ubojstvu čak 43 civila skriva u Srbiji i tumači nam kako su oni bili divni ljudi i ne bi oni ništa Hrvatima civilima, ali eto neke tamo budale su ih ubile, on ih uhvatio i osudio, ma kad ga čovjek sluša pomisli zašto smo uopće ratovali? A što da su bile “Čavoglave”? Naravno, da je manijak pjevao nešto Thompsonovo ili Juru i Bobana, mediji bi pjevali drugu pjesmu, a vjerojatno bi već tražili i da saveznici bombardiraju Čavoglave skupa s crkvom i Markom. Stvar je jasno hipotetska, jer hrvatske ratne pjesme iz zadnjeg rata ne govore o klanju bilo koga, kamoli muslimana. Iako je Tarrant jasno naveo koji su mu bili uzori – prije svega srpski četnici, kao i Brieviku prije njega – to je nekako ostalo bez prave reakcije, kao i to da su ti isti četnici u Srbiji rehabilitirani i proglašeni antifašistima. Kako to da Tarrant – koji u svom manifestu spominje fašizam kao jednu od inspiracija, što se spominje u svim medijima, ali i Marksa, što se uglavnom prešućuje – koji se deklarira kao fašist uzima za uzor “antifašiste” četnike? Odgovor je jasan, naravno. A izbor i nije slučajan – jer način na koji je on pobio ljude u džamijama, pucajući u nenaoružane ljude rafalno, kao u video igrici, s ciljem da ih sve potamani, bez milosti i emocija, je zapravo način na koji je pogubljeno oko 7.000 Srebreničana, način na koji su pobijeni Hrvati na Ovčari. Radi se o genocidnoj organizaciji, koja je poslužila kao uzor genocidnom manijaku. Srbi se nerijetko vole dičiti četništvom i brane ga, nerijetko čak i oni iz tamošnjeg političkog centra i ljevice, no kad se na četništvo pozivaju ovakvi poput Brievika i Tarranta onda se prave mutavi i pokušavaju sve uvaliti nekom drugom, a u tome im diskretno asistira među ostalim i – dio hvratskih tiskovina, dok one iz susjedstva, odnosno u ovom slučaju “komšiluka”, od svog četnika peru ruke. Autor: Marcel Holjevac / Narod.hr