Kako su agenti KOS-a spriječili ulaganje dijaspore u hrvatsko gospodarstvo
Da su nekada najviši državni dužnosnici 90-ih bili bivši agenti KOS-a ili Udbe doznajemo gotovo svakoga dana, iako se dotični, naravno, ne obaziru na takve informacije, odnosno ignoriraju ih kao kojekakva naklapanja. No, već sama činjenica da su članovi gotovo svih stranaka nastalih početkom 90-ih regrutirani iz nekadašnjeg Centralnog komiteta - dok su istodobno stranke koje su naivno osnivali Hrvati bez ikakvih veza s bivšim sistemom najprije proglašavane ultranacionalističke, da bi potom bile dokinute jer im jednostavno nije dan prostor za javno djelovanje, poput HSP-a, Paradžika ili HOS-a - dobrim dijelom opravdava infiltraciju agenata Udbe i KOS-a u institucije mlade hrvatske demokracije. A 'slučaj Perković' samo je počeo odmotavati klupko, kojeg se podjednako boje i crveni, i crni, i zeleni vragovi i, ako hoćete, stoka sitnog zuba.
Cilj takvih agenata bio je najprije Beogradu dojavljivati informacije o političkim skupovima s početka 90-ih kada su se osnivale prve stranke u Hrvatskoj, a kasnije je njihova zadaća bila voditi specijalni rat protiv Hrvatske. Zato smo pisali o Jozi Kalemu, kapetanu prve klase JNA i agentu KOS-a, koji je tijekom rata u BiH švercao naftu i oružje Srbima i muslimanima, a u cilju provođenja specijalnog rata širio dezinformacije među Hrvatim u BiH, unosio paniku i nemir. Kasnije se kao svaki uspješan špijun pretvorio u uspješnog poduzetnika, i to najprije u Rijeci u vrijeme kad je gradonačelnik bio Slavko Linić, a 'čuveni' je naftaš postao dobivajući unosne poslove s Inom dok je predsjednik Nadzornog odbora opet bio Slavko Linić.
Način situiranja agenata koji su odradili prljave poslove uglavnom ide po principu nagrade, odnosno dobivali su funkcije koje su bile maltene počasne, dok su se oni propulzivniji radije odlučili na 'karijeru' poduzetnika. Jedan od agenata kojemu je draža bila državničko-ugledna funkcija je Mato Arlović. Bivši agent KOS-a kodnog imena Vrbik. I ime Mate Arlovića veže se uz Jozu Kalema. Posredovao mu je pri dobivanju zemljišta za benzinsku crpku u Rijeci. Kako Kalem nije imao čiste papire, zemljište je prepustio stanovitom poduzetniku Emilu Žunecu koji je poznavao Matu Arlovića i koji mu je isposlovao dozvolu. Nakon 'riješenih' papira, Žunec zemljište vraća Kalemu i ovaj osniva benzinsku crpku.
Mato Arlović je od početka samostalnosti hrvatske države obavljao dužnosti u Saboru. Bio je, kažu naši sugovornici, prepoznat u SIS-u, no dislociran je tek 2003. kada dobiva već spomenutu počasnu dužnost suca Ustavnog suda (danas je sudac izvjestitelj Ustavnog suda). Matu je, kao i sve agente države koja se raspadala, početkom 90-ih uhvatila panika jer su se trebali uhljebiti u neku stranku i neku regiju, a Istra se pokazala odličnom za njihovo pregrupiranje (tijekom Domovinskog rata u Istri jedva da su odsvirane dvije zračne opasnosti).
No, sva ta sila agenata koja se razmilila po najvećim političkim strankama u to se vrijeme strašno bojala hrvatske dijaspore iz jednostavnog razloga što je dijaspora imala – novac. I to čistu gotovinu s kojom je mogla kupiti i spasiti strateška hrvatska poduzeća i resurse. To se, naravno, nikako nije dopalo infiltriranim 'savjetnicima' vladajućih jer bi izgubili kontrolu nad državom i narodom. Pa se osmislila famozna pretvorba prema kojoj je najprija Vlada RH postala vlasnikom 'općenarodne' imovine i onda je to vlasništvo trebalo privatizirati. Ali ne zdravim novcem hrvatskog iseljeništva nego 'povoljnim' kreditima Svjetske banke, MMF-a ili EBRD-a.
Pa je tako Stipe Mesić, primjerice, bacio oko na cementaru u Našicama, a kad mu Franjo Tuđman to nije dozvolio, pokušao je puč u HDZ-u. Sa svojim istomišljenicima izlazi iz HDZ-a, osniva novu stranku, i nakon pjevanja ustaških pjesama po Australiji najednom postaje zakleti antifašist, dok Tuđman istodobno poziva na jedinstvo crvenih i crnih za obranu domovine. S druge strane, Bruno Bušić također je pozivao na jedinstvo, ali ne partizana i ustaša, nego domovinske i iseljene Hrvatske. I bio je ubijen. U vrijeme Mesićeva puča u HDZ-u svi su agenti Udbe i KOS-a bili povezani, ali drugačije raspoređeni. Tako je Josip Perković u Ministarstvu obrane sjedio u istom uredu sa Štedulom koji je nabavio oružje iz inozemstva za obranu. No, Perković mu savjetuje da ode za ambasadora u Albaniju, što je bilo ravno ponižavanju iako je, možda, imalo drugu namjeru – tako su i Đurekoviću rekli da ode Njemačku da bi ga tamo i likvidirali. Štedul nije prihvatio dužnost veleposlanika.
Konačno, u priču oko dijaspore i njezine spremnosti na ulaganje u domovinu, ulazi Ivić Pašalić kao famozni ortak u gašenju Glumina banke. Riječ je o banci koju osniva iseljeništvo kako bi se kupila ili spasila gotovo pa propala poduzeća. Ni to se nije svidjelo pučistima i agentima u vrhu vlasti i Glumina banku se uništava. Ovdje smo naveli samo neke agente, način njihova pregrupiranja i djelovanja u vrhu vlasti. U arhivama obavještajne službe MORH-a nalaze se dosjei još nekoliko političara, ali i novinara. Za Matu Arlovića je SIS doznao da je tijekom '91. u više navrata kao suradnik KOS-a svojim nadređenima davao izvješća o aktivnostima predsjednika Tuđmana, Branimira Glavaša i još nekih zastupnika. Vječno pitanje ostaje: ako se sve znalo, zašto se nije reagiralo? Izvornu vijest možete pogledati OVDJE
