Vijesti Najčitanije
Kako su hrvatski iseljenici pobijedili u Domovinskom ratu
Kako su hrvatski iseljenici pobijedili u Domovinskom ratu. Od samo 500 dolara mirovine, 75 je otišlo u Hrvatsku
Od 20. siječnja 1991. do 15. veljače 1994. tri stotine i pet prepunih kontejnera poslano je u domovinu
Početkom prve ratne godine, 20. siječnja 1991., na ideju nekolicine naših ljudi iz Toronta osnovan je Hrvatski nacionalni fond s idejom da se pruži gospodarska pomoć i podrži zaštita suvereniteta Republike Hrvatske.
Za prvog predsjednika izabran je Dušan Bezić, prvi hrvatski počasni predstavnik u Kanadi, no morao se vrlo brzo zahvaliti na časti jer je njegov posao u uredu bio izvanredno zahtjevan, ali je i dalje ostao u upravi Fonda.
Tako je Janko Herak, vrlo poznat i omiljen čovjek u Torontu i okolici, postao novi predsjednik.
Upravni odbor odmah se sastao sa svećenikom čija je riječ bila važna, vlč. Josipom Gjuranom, župnikom hrvatske crkve "Naše Gospe Kraljice Hrvata".
Vlč. Gjuran objeručke je prihvatio ideju Fonda i već je sljedeće nedjelje u svojoj propovijedi navijestio osnivanje HNF-a u Kanadi pozivajući sve župljane na suradnju i širokogrudnost.
Odjek njegovih riječi bio je nevjerojatan, tako da je HNF postao ključna udruga za gotovo sve kanadsko-hrvatske građane.
U samom začetku Fondu su pristupila naša društva, udruge i klubovi, a bilo ih je 39. Otvoren je i račun u tadašnjoj Hrvatskoj kreditnoj zadruzi.
Kad je započela srpska agresija na Hrvatsku i stavljen embargo na kupnju oružja, pa se domovina nije mogla pošteno ni braniti, mi, kanadski Hrvati, tražili smo način kako dati svoj doprinos.
Mnogi ljudi hrvatskog podrijetla, ali i brojni Kanađani, pomagali su preko nekih manjih udruga, ali svi smo shvatili da je nužna neka središnja udruga koja će objediniti sve nas i biti djelotvornija od nekoliko manjih društava.
Odbornici HNF-a odlučili su tada obratiti se cijeloj kanadsko-hrvatskoj zajednici preko radioprograma "Zvuci Hrvatske", "Zajedničara", kanadskih novina i televizija, a posebno preko svećenika po hrvatskim crkvama za pomoć u novcu, hrani, lijekovima i medicinskoj opremi.
U to vrijeme Dušan Bezić vodio je Ured Republike Hrvatske, pa su tako njegova četiri zida postala središnje mjesto i za HNF.
Odaziv naših ljudi bio je iznad svih očekivanja. Svakodnevno je stizao novac, hrana i lijekovi te sve što je bilo potrebno domovini u ratu.
U prizemnim prostorijama zgrade u kojoj je bio Ured Republike Hrvatske skupljana je materijalna pomoć, trpane su stvari u kontejnere koji su kasnije odlazili za Hrvatsku.
Nemam riječi kojima bih vam mogla opisati to oduševljenje ljudi jer su konačno mogli organizirano pomoći rodnom zavičaju.
Svi smo mi pokušavali dobiti materijalnu pomoć gdje god smo radili ili stanovali, u bankama, bolnicama, školama, uredima...
Kontejneri su dnevno odlazili iz dalekog Vancouvera, Calgaryja, Winnipega – svih gradova u kojima su se kanadski Hrvati nastanili.
Od 20. siječnja 1991. do 15. veljače 1994. tri stotine i pet prepunih kontejnera poslano je u domovinu.
Godine 1991. došla je zamolba iz Hrvatske s posebnim popisom najhitnijih lijekova. Ljudi, koji su tada radili u Upravnom odboru HNF-a, sami su platili taj trošak u vrijednosti od deset tisuća kanadskih dolara.
Kutije s lijekovima stavljene su u vreće i Neda Šola, tajnica gospodina Bezića, krenula je s tim teretom u Zagreb. Gospodin Lončarić darovao je jednu povratnu kartu.
Ovaj prvi paket lijekova nije bio uključen u popise pošiljaka koje su bile dostavljene u Hrvatsku jer u to vrijeme nitko nije razmišljao o tome kako bi trebalo odmah sve bilježiti.
Zahvaljujući dr. Vuku Pavloviću iz klinike Mayo u Rochesteru (Sjedinjene Američke Države), uspostavljen je kontakt s tvrtkom AmeriCares i njihovim čelnim ljudima.
Rezultat dogovora bio je 120 pošiljki sanitetskog materijala, lijekova, različite bolničke opreme, plazme, dječje hrane i mnogo čega drugog što je poslano u Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.
Ukupna vrijednost bila je 56 milijuna kanadskih dolara, što znači da je HNF za svaki dolar koji je predao AmeriCaresu poslao 75 dolara vrijednosti.
Uz spomenutu medicinsku pomoć, tvrtka Perkin Elmer darovala je Hrvatskoj i opremu za istraživanje DNK, pa su s pomoću nje identificirani posmrtni ostaci žrtava srpske agresije.
Sva ta pomoć prevozila se zrakoplovima AmeriCaresa kojima su često istodobno putovali i američki novinari, kongresmeni, njihovi pomoćnici, visoki crkveni dostojanstvenici, poput newyorškog kardinala O'Connora i nekih vrlo važnih ljudi koji su nam tiho pomagali kako god su umjeli i mogli.
Zaista je nužno spomenuti nekolicinu ljudi koji su zaslužni za tako dobro organiziranu pomoć Hrvatskoj u Domovinskom ratu.
To su Robert C. Macaulay, predsjednik i osnivač AmeriCaresa, Andrew L. Hannah, direktor operacija AmeriCaresa, Stephen B. Skakel, direktor projekta za Hrvatsku AmeriCaresa, Joachim Krauskopf, koordinator AmeriCaresove pomoći u Hrvatskoj, dr. Stanimir Vuk-Pavlović, Mayo Clinic, Rochester, Minnesota, dr. Marko Mihić, HNF Kanade i Malteški vitezovi iz Toronta, Janko Herak, drugi predsjednik HNF-a Kanade i Dušan Bezić, prvi predsjednik HNF-a Kanade te Jakov Čosić.
Gotovo svakodnevno bile su organizirane dobrotvorne večere koje su pripremale uglavnom žene. Iako su tijekom dana radile u tvrtkama, navečer su pomagale Hrvatskoj.
Tisuće večera bilo je spremljeno, nebrojeni broj tanjura opran, sve kako bi se što više pomoglo domovini koja je krvarila.
Prijateljica mi je jednom pokazala karte s tih večera – bilo ih je nevjerojatno mnogo, ali svi smo u tome sudjelovali jer smo znali da ćemo tako nekome osigurati nužnu pomoć.
Ljudi su donosili novac i kod gospodina Bezića, a njegova sjećanja na te dane tako su dirljiva!
Jednom mi je pričao kako je došla neka žena, inače udovica, koja mu je dala 75 dolara.
Gospodin Bezić s njom je kratko razgovarao i doznao da ona ima vrlo mala primanja, oko 500 dolara mjesečno, no odrekla se jednog dijela svoje mirovine.
Uz to, svaki dan se pakirala roba. Bilo je i smiješnih situacija kad su ljudi odložili svoje kapute i više ih nisu mogli naći: poslani su u Hrvatsku u kontejnerima. Ili kad su neki od nas stavljali pisamca ili poneki dolar u kapute ili torbice.
Često sam gledala suze u očima onih koji su pakirali jer svatko je mislio o svojima, o ranjenicima, o onima koje nismo ni znali, a dali bismo im svoje srce.
Kad pomislim na te dane, sretna sam što smo imali Dušana Bezića, koji je znao koga dirnuti u danom trenutku, ili Janka Heraka, koji je svoju kuću otvorio za HNF, ili dr. Stanimira Vuka-Pavlovića iz Amerike, no trebalo je imati i one nepoznate ljude koji su sve od sebe dali kako bi pomogli Hrvatskoj kad je krvarila.
Ponosna sam na rad moje kanadsko-hrvatske zajednice. Ponosna sam na svakog čovjeka ili ženu jer svi smo se mi ovdje odricali za našu Hrvatsku, pomagali koliko smo mogli, a hrvatskim braniteljima, koji su sebe žrtvovali da bismo mi danas imali slobodnu, neovisnu domovinu, velika, velika hvala.
Na kraju ovog članka jedna vrlo važna informacija, koju sam našla u autobiografskoj knjizi Dušana Bezića "Šoltanin na tankon ledu" (str. 235).
"Od dana osnutka, u veljači 1991. pa do završetka svog djelovanja u srpnju 1996., Fond je prikupio svotu od 14,500.000 kanadskih dolara. Tome treba dodati i pomoć u materijalu za humanitarne, medicinske i obrambene svrhe, što je opisano u priloženim dokumentima. Ukupan broj darovatelja u HNF-u prijeđe četrdeset tisuća".
U to vrijeme Dušan Bezić vodio je Ured Republike Hrvatske, pa su tako njegova četiri zida postala središnje mjesto i za HNF.
Odaziv naših ljudi bio je iznad svih očekivanja. Svakodnevno je stizao novac, hrana i lijekovi te sve što je bilo potrebno domovini u ratu.
U prizemnim prostorijama zgrade u kojoj je bio Ured Republike Hrvatske skupljana je materijalna pomoć, trpane su stvari u kontejnere koji su kasnije odlazili za Hrvatsku.
Nemam riječi kojima bih vam mogla opisati to oduševljenje ljudi jer su konačno mogli organizirano pomoći rodnom zavičaju.
Svi smo mi pokušavali dobiti materijalnu pomoć gdje god smo radili ili stanovali, u bankama, bolnicama, školama, uredima...
Kontejneri su dnevno odlazili iz dalekog Vancouvera, Calgaryja, Winnipega – svih gradova u kojima su se kanadski Hrvati nastanili.
Od 20. siječnja 1991. do 15. veljače 1994. tri stotine i pet prepunih kontejnera poslano je u domovinu.
Godine 1991. došla je zamolba iz Hrvatske s posebnim popisom najhitnijih lijekova. Ljudi, koji su tada radili u Upravnom odboru HNF-a, sami su platili taj trošak u vrijednosti od deset tisuća kanadskih dolara.
Kutije s lijekovima stavljene su u vreće i Neda Šola, tajnica gospodina Bezića, krenula je s tim teretom u Zagreb. Gospodin Lončarić darovao je jednu povratnu kartu.
Ovaj prvi paket lijekova nije bio uključen u popise pošiljaka koje su bile dostavljene u Hrvatsku jer u to vrijeme nitko nije razmišljao o tome kako bi trebalo odmah sve bilježiti.
Zahvaljujući dr. Vuku Pavloviću iz klinike Mayo u Rochesteru (Sjedinjene Američke Države), uspostavljen je kontakt s tvrtkom AmeriCares i njihovim čelnim ljudima.
Rezultat dogovora bio je 120 pošiljki sanitetskog materijala, lijekova, različite bolničke opreme, plazme, dječje hrane i mnogo čega drugog što je poslano u Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.
Ukupna vrijednost bila je 56 milijuna kanadskih dolara, što znači da je HNF za svaki dolar koji je predao AmeriCaresu poslao 75 dolara vrijednosti.
Uz spomenutu medicinsku pomoć, tvrtka Perkin Elmer darovala je Hrvatskoj i opremu za istraživanje DNK, pa su s pomoću nje identificirani posmrtni ostaci žrtava srpske agresije.
Sva ta pomoć prevozila se zrakoplovima AmeriCaresa kojima su često istodobno putovali i američki novinari, kongresmeni, njihovi pomoćnici, visoki crkveni dostojanstvenici, poput newyorškog kardinala O'Connora i nekih vrlo važnih ljudi koji su nam tiho pomagali kako god su umjeli i mogli.
Zaista je nužno spomenuti nekolicinu ljudi koji su zaslužni za tako dobro organiziranu pomoć Hrvatskoj u Domovinskom ratu.
To su Robert C. Macaulay, predsjednik i osnivač AmeriCaresa, Andrew L. Hannah, direktor operacija AmeriCaresa, Stephen B. Skakel, direktor projekta za Hrvatsku AmeriCaresa, Joachim Krauskopf, koordinator AmeriCaresove pomoći u Hrvatskoj, dr. Stanimir Vuk-Pavlović, Mayo Clinic, Rochester, Minnesota, dr. Marko Mihić, HNF Kanade i Malteški vitezovi iz Toronta, Janko Herak, drugi predsjednik HNF-a Kanade i Dušan Bezić, prvi predsjednik HNF-a Kanade te Jakov Čosić.
Gotovo svakodnevno bile su organizirane dobrotvorne večere koje su pripremale uglavnom žene. Iako su tijekom dana radile u tvrtkama, navečer su pomagale Hrvatskoj.
Tisuće večera bilo je spremljeno, nebrojeni broj tanjura opran, sve kako bi se što više pomoglo domovini koja je krvarila.
Prijateljica mi je jednom pokazala karte s tih večera – bilo ih je nevjerojatno mnogo, ali svi smo u tome sudjelovali jer smo znali da ćemo tako nekome osigurati nužnu pomoć.
Ljudi su donosili novac i kod gospodina Bezića, a njegova sjećanja na te dane tako su dirljiva!
Jednom mi je pričao kako je došla neka žena, inače udovica, koja mu je dala 75 dolara.
Gospodin Bezić s njom je kratko razgovarao i doznao da ona ima vrlo mala primanja, oko 500 dolara mjesečno, no odrekla se jednog dijela svoje mirovine.
Uz to, svaki dan se pakirala roba. Bilo je i smiješnih situacija kad su ljudi odložili svoje kapute i više ih nisu mogli naći: poslani su u Hrvatsku u kontejnerima. Ili kad su neki od nas stavljali pisamca ili poneki dolar u kapute ili torbice.
Često sam gledala suze u očima onih koji su pakirali jer svatko je mislio o svojima, o ranjenicima, o onima koje nismo ni znali, a dali bismo im svoje srce.
Kad pomislim na te dane, sretna sam što smo imali Dušana Bezića, koji je znao koga dirnuti u danom trenutku, ili Janka Heraka, koji je svoju kuću otvorio za HNF, ili dr. Stanimira Vuka-Pavlovića iz Amerike, no trebalo je imati i one nepoznate ljude koji su sve od sebe dali kako bi pomogli Hrvatskoj kad je krvarila.
Ponosna sam na rad moje kanadsko-hrvatske zajednice. Ponosna sam na svakog čovjeka ili ženu jer svi smo se mi ovdje odricali za našu Hrvatsku, pomagali koliko smo mogli, a hrvatskim braniteljima, koji su sebe žrtvovali da bismo mi danas imali slobodnu, neovisnu domovinu, velika, velika hvala.
Na kraju ovog članka jedna vrlo važna informacija, koju sam našla u autobiografskoj knjizi Dušana Bezića "Šoltanin na tankon ledu" (str. 235).
"Od dana osnutka, u veljači 1991. pa do završetka svog djelovanja u srpnju 1996., Fond je prikupio svotu od 14,500.000 kanadskih dolara. Tome treba dodati i pomoć u materijalu za humanitarne, medicinske i obrambene svrhe, što je opisano u priloženim dokumentima. Ukupan broj darovatelja u HNF-u prijeđe četrdeset tisuća".
