Kantina u 'logoru Remetinec' nema fiskalnu blagajnu, iako Linić za to zna!
O remetinečkom zatvoru i neljudskim uvjetima u njemu te najočiglednijim i svakodnevnim kršenjima ljudskih prava, piše se već godinama. S obzirom na to da se ne događaju nikakvi pomaci, zapravo po svemu sudeći čini se da je sve gore i gore, izgleda da je zatvor najnedodirljivija državna institucija. Takve stvari ne promiču običnim ljudima koji o zbivanjima u Remetincu redovito saznaju iz medija, a naročito posjetiteljima koji su mjesecima, a ponekad i godinama, prisiljeni obilaziti ovu depresivnu, sivu nastambu u kojoj iz ovih ili onih razloga borave njihovi članovi obitelji ili prijatelji.
Ljiljana Brnas, naša čitateljica iz Zagreba, spletom okolnosti već je duže vremena kolateralna žrtva, kako sama kaže, zatvorskog sustava:
'Moj sin je već godinu dana pritvoren u Remetincu i ja sam kod njega dva puta tjedno. Ne trebate doći puno puta, a ne trebate biti ni najpametniji da odmah shvatite kako ste i vi, kao posjetitelj, tretmanom marginalizirani i poniženi. Zatvor u Remetincu nazivam logorom u kojem su logoraši ne samo pritvorenici, nego i nedužni posjetitelji koji satima čekaju vani nezaštićeni od kiše, sunca i hladnoće. Oko zatvora su kilometri livade na kojoj bi se mogli napraviti sadržaji za desetke nesretne djece koja isto tako bez prava prvenstva čekaju da vide svoje roditelje. Sve donedavno, gledali su ih preko stakla i pričali telefonom, ali hvala Bogu, sada spuste staklo kad dođu djeca, pa to zovu 'otvorenom posjetom'. Čekaju i trudnice, bebe, invalidi. Čeka se satima za samo 15 minuta razgovora. A zašto tvrdim da su pritvorenici logoraši? Zato što su pouzdano gladni. Batak se dijeli na dva dijela, škrtari se na kruhu, o voću ni govora. Ljudi tamo, ovisno o provedenom vremenu, izgube i po dvadeset kila i ni po čemu se ne razlikuju od logoraša. Žalila sam se upravi zatvora na lošu prehranu, a oni su mi rekli kako se pazi na dovoljan broj kalorija. Pa i u nacističkom logoru su pazili na broj kalorija, tek tako da prežive. Samo je pitanje koliko su poživjeli nakon toga i koliko su kvalitetno živjeli. Zatvorenici su prisiljeni, zbog gladi, kupovati u kantini. A iako sam se ja žalila na niz nepravdi u pravosuđu gdje npr. suci sude na temelju vlastite procjene i bez temeljitih dokaza, pa zatim o sukobima interesa, više od svega mi je trn u oku – 'kantina'. Tu riječ slobodno stavite pod navodnike, jer da je to državna kantina u državnoj ustanovi, onda bi cijene bile iste kao u kantini u Saboru. No, mi ovdje govorimo o mističnom privatnom dućanu koji je, tko zna kako, prošao na natječaju i koji zahvaljujući nenormalnim cijenama nezamislivo zarađuje. Na kome? Pa, ne na zatvorenicima koji u Remetincu nemaju gdje zaraditi, nego na nama, ljudima koji im novac uplaćuju jer ne možemo ni zamisliti da su naši najbliži gladni. I zamislite drskosti, zatvorenicima u paketu osim odjeće možete poslati samo cigarete i časopise - ono na čemu kantina nema zaradu.
Ljiljana Brnas pismeno se žalila na više strana i slala upite kako bi saznala tko je vlasnik 'kantine'. Odgovor koji je dobila, kaže, bio je u najmanju ruku smiješan:
'Kantina je, napisali su mi, bila na natječaju ali je nitko od trgovačkih lanaca nije želio preuzeti. Ma dajte, molim vas, pa zna se koliki se tamo novac okreće. To su milijuni. Ipak mi nisu htjeli otkriti ime fantomskog vlasnika trgovačkog društva koji svojim astronomskim cijenama ucjenjuje zatvorenike, odnosno nas, uplatitelje. Zar ja s 1 800 kn mirovine moram sufinancirati njihov dućan? To je van pameti. Da stvar bude gora, taj dućan ne podliježe fiskalnoj blagajni. Znači, uzimaju moj novac i ne izdaju mi fiskalni račun. Pisala sam o tome upravitelju zatvora, predsjedniku Sabora Josipu Leki, i ministru Liniću i sve ih pitala zašto je zatvorska kantina izuzeta od fiskalizacije. Linić nije odgovorio ništa, odnosno, moj je upit proslijedio poreznoj upravi, a Josip Leko mi je kratko pismenim putem odgovorio da je 'primio na znanje'.
Da je remetinečki zatvor u velikim problemima zna i pučka pravobraniteljica koja tvrdi da je već postupala po zahtjevu zatvorenika. Kako saznajemo od pritvorenika koji je netom izašao, kapacitet Remetinca je 700 ljudi, a sada ih je tamo debelo preko tisuću i po njih sedam natiskani su u male, klaustrofobične sobice. Treba još i dodati da je riječ o pritvorenicima od kojih mnogi nakon istrage izađu nedužni. 'Ponavljam, osjećam se nezaštićenom i žrtvom zatvorskog sustava, a nisam ništa učinila. Ponižena sam, ucijenjena i nemoćna. Moj sin je u istrazi, gladan je i u prenatrpanoj sobi već godinu dana, a ja ne mogu učiniti ništa. Sve institucije znaju za ovu problematiku, pisala sam i Helsinškim odboru za ljudska prava, ali nitko ništa. Je li moguće da se samo ja pitam zašto je zatvor u Remetincu tako nedodirljiv?', završila je svoju priču Ljiljana Brnas.
Izvornu vijest možete pogledati OVDJE
