''Kazao mi je 'ustašo, reći ćeš sve što znaš'. Udario me kuglom i oblila me krv''

- Kad smo ustali ujutro, Branko Koch je bio ukočen na stolcu, mrtav. Vidjeli smo čovjeka vezanog golog, u gaćicama, a padao je snijeg, bio je plav, ukočen je sjedio. Njegov sin Igor je ležao kraj mene, počeo plakati, čuvari su mu nakon toga dali, da ga umire, jednu šteku cigareta s četiri "S" – prikazao je – prikazao je Ivan Krznarić, koji je zarobljen kao hrvatski policajac. Generalmajoru JNA Aleksandru Vasiljeviću počelo je u Osijeku suđenje u odsutnosti zbog ratnog zločina protiv civila i ratnih zarobljenika u logorima Begejci i Stajićevo te onima osnovanima u dijelovima kaznionica u Sremskoj Mitrovici, Nišu i Staroj Gradišci. Znao je, a nije učinio ništa, tereti se, kako bi spriječio zlostavljanja, torture, silovanja i ubijanja. Logori su osnovani od rujna 1991. pa nadalje odlukom Uprave sigurnosti Saveznog sekretarijata za narodnu obranu, gdje je Vasiljević bio načelnik. Kroz njih je od listopada 1991. do svibnja 1992. prošlo gotovo 3000 logoraša, dovedenih iz Vukovara, Osijeka, Karlovca, Stare Gradiške, Slunja... – Branitelj sam po službenoj dužnosti. Smatramo da Aleksandar Vasiljević nije kriv – kazao je odvjetnik Dubravko Marjanović. Proces, u kojemu će biti ispitano više od 300 svjedoka, žrtava koji su prošli torturu logora, započeo je točno deset godina od pokretanja istrage. Vasiljević slobodno šeta Beogradom, nedostupan je hrvatskom pravosuđu, a potpukovnik službe sigurnosti SSNO Miroslav Živanović, čije se ime prvotno nalazilo na istoj optužnici iz 2011., u međuvremenu je preminuo. – Uvijek su uz zapovjednika logora kao njihovi zamjenici postavljani službenici službe sigurnosti, koji su zapravo upravljali u logorima i vodili ih. Tadašnja jugoslavenska državna sigurnost pod svaku cijenu htjela je sakriti tko je stvarni zapovjednik logora. Da su službena tijela JNA i Srbije nastojali prekriti ulogu vlasti u organiziranju ovih logora, pokazuje i činjenica da, uza sve pokušaje i zahtjeve za suradnju pri otkrivanju tko su bili zapovjednici logora i u logorima obavljali i druge niže dužnosti, Srbija nije dala potrebne podatke, već suprotno – na svaki način pokušalo se opstruirati provođenje istrage i prikriti osobe koje su sudjelovale u organizaciji tih logora – istaknuo je u uvodnoj riječi tužitelj Zlatko Bučević. Ivan Krznarić bio je hrvatski policajac kada je zarobljen. – Zarobljen sam u Borovu naselju pa odveden u Stajićevo, gdje sam 20 puta išao na ispitivanje k jednom majoru i pukovniku. Odveli su me potom u jednu od tri samice, fizički su me maltretirali do nesvijesti. U prosincu smo krenuli u Mitrovicu, gdje smo ponovno fizički zlostavljeni, dočekivao nas je špalir, tukli su nas sve, i ranjenike. Dobio sam bejzbol palicom u potiljak. Počela je potom moja kalvarija u Mitrovici. Stotinjak nas je bilo u sobi. Proveo sam i šest mjeseci u samici. Dva sam mjeseca bio u tamnici. Poslije sam shvatio da sam bio odvojen jer sam bio na popisu za odstrel. Nekoliko puta vodili su nas na strijeljanje. Padao sam u nesvijest. Izgubio sam 50 kilograma u logoru, imao sam više od 100 prije rata, a iz rata sam se vratio s 49 kilograma. Razmijenili su me 14. kolovoza 1992. Nitko nije smio sjediti u autobusu na sjedalu, već na podu, a čuvari su išli redom i tukli nas do iznemoglosti, tko god je imao prsten ili sat, oduzeli su mu ga. Istog trenutka kad sam došao u Osijek, pao sam u nesvijest, Hitna pomoć me odvezla u Zagreb u bolnicu, par dana sam bio bez svijesti – ispričao je svjedok Ivan Krznarić. - Liječim se i danas, na lijekovima sam. Teško mi se vraćati na to. U Stajićevu je dosta ljudi nestalo. Na samom odlasku iz Stajićeva, kad se prijeđe most stali smo. Iz našeg autobusa su dva čovjeka izvedena i ubijena u kanalu, imena stvarno ne znam – nastavio je. Ispitivali su ga, opisao je, u Stajićevu major i potpukovnik. - Nikad neću tog potpukovnika zaboraviti, imao je dvije metalne kugle koje je vrtio kao loptice. Govorio mi je: "Ustašo, reći ćeš sve što znaš". Udario me tom kuglom, oblila me krv, a major je skočio "Nemoj sada, vojvodo, dok mi ne kaže sve. Bit će vremena, neće on tek tako izaći". Strašan je bio taj potpukovnik rema meni, ne znam zašto. Napisao sam prvi iskaz na pet stranica, a on je zahtijevao ne znam koliko stranica. Rekao je: "Ti si to, bre, naučio kao pjesmicu" – prisjetio se. I po 12 su sati, naveo je, morali stajati pognute glave, od čega i danas ima posljedice. Čuvare se nikada nije zvalo imenom, već Taison ili Mađar, čime se, stava je optužba, pokušalo prikriti počinitelje. Krznarić se prisjetio i stradavanja jednog zarobljenika. - Kad smo ustali ujutro, Branko Koch je bio ukočen na stolcu, mrtav. Vidjeli smo čovjeka vezanog golog, u gaćicama, a padao je snijeg, bio je plav, ukočen je sjedio. Njegov sin Igor je ležao kraj mene, počeo plakati, čuvari su mu nakon toga dali, da ga umire, jednu šteku cigareta s četiri "S" – prikazao je. Zatočenike koji su išli na razmjenu, ustvrdio je, tukli su i pripadnici ruskog bataljuna Unprofora. Naveo je i kako su jednu ženu silovali više puta čuvari, "ali i zatvorenici kriminalci koji su u jednom trenutku provalili i sve ženske osobe silovali". - Bili smo u štali s betonskim podom, a pola šalice čaja i jedna kriška kruha bilo je sve što smo dobivali u Stajićevu. U Mitrovici sam bio u samici u podrumu, bez grijanja, a morao sam uvijek stajati i čučati i držati ruke iza glave, ili klečati. Na oba sam mjesta, tako, proživljavao stalne torture – izjavio je. Na upit tužitelja jesu li osobe koje su ga ispitivale bili predstavnici KOS-a, odgovorio je kako su za jednog posjeta i obilaska bojišnice do njega i Blage Zadre došle tri osobe i predstavili se kao dužnosnici MUP-a RH. Bilo mu jed to čudno, što je prenio i Zadri. - Jedna od tih osoba, kao major JNA, došao je do onih koji su me ispitivali u Stajićevu i rekao im da sam na ispitivanju sve točno rekao o broju pripadnika svoje postrojbe i borbenim položajima. Iako nam se prvi put predstavio kao dužnosnik MUP-a, očito je bio pripadnik JNA, odnosno KOS-a – stava je svjedok.