Vijesti Najčitanije
'Kći me tješila: Mama, tata će nam se vratiti. Ali još ga nema'
JNA JOJ ODVELA MUŽA: Marija Levak imala je 28 godina kad je ostala sama s kćerima. Zbog djece je stisnula srce i krenula dalje, dan za danom
Kćerima, koje su tad imale 11 i 5 godina, nikad nisam rekla da se njihov tata neće vratiti kući. Govorila sam im da ne znaju gdje je i da tragaju za njim. Uvijek sam išla istinom. Mlađa nije bila toliko svjesna što to znači, a starija me tješila riječima: ‘Mama, vidjet ćeš, naš će se tata vratiti’, prisjeća se Marija Levak (55) iz Lunjkovca kraj Ludbrega.
Rukom prekriva usne i zatvara oči, nastojeći suspregnuti bol i jecaje za svojim voljenim Marijanom, o kojem ništa ne zna već više od 27 godina. Nestao je 13. studenog 1991. godine. Zadnji put vidjeli su ga u Borovu naselju.
U skladnom su braku bili punih 11 godina, tek koji mjesec dijelio ih je od 12. godišnjice braka. Imali su dvije krasne kćeri, stalne i sigurne poslove u Ludbregu, obilje ljubavi i sklada. A onda je došla 1991. i uništila njihov život. Marijan se u ožujku 1991. godine prijavio u policiju. Iako se tome protivila, Marija je to prihvatila.
- Došao je kući i rekao mi da se prijavio u policiju. Pitala sam ga zašto se prijavio kad ima stalan posao, dvoje djece i 35 godina. Odgovorio mi je protupitanjem: ‘Kako bi bilo da svi tako razmišljaju?’. Zaključio je da netko mora i uvjeravao me da ga neće slati izvan Varaždina. To je bila konačna odluka i prihvatila sam je - tiho niže Marija dok joj se oči pune suzama. Obriše ih pa nastavi:
- U Vukovar je otišao 11. rujna 1991. godine.
Pažljivo je pratila što se događa, strepila i nadala se. Kad je Vukovar pao, podnijela je potražnicu kod Crvenoga križa. Vjerovala je da će ta organizacija najbrže doći do informacije o njezinu suprugu.
- Prema onom što sam saznala od njegovih suboraca, navodno je krenuo u proboj i jedan ga je stariji mještanin proveo preko minskih polja. Taj se čovjek vratio živ, a Marijanu se gubi svaki trag. Ostala sam sama s dvoje djece. Bilo je strašno. Prvih sedam dana nakon velike razmjene u prosincu jako sam plakala. Gušili su me zidovi, mislila sam da će se sve to srušiti na mene. A onda sam, gotovo preko noći, osvijestila da, ako izgubim razum i posrnem, što će biti s mojom djecom.
Kad vidite razrušene kuće iz kojih raste živica, razrovane ulice, rupe od granata... U tom sam se trenutku zapitala: ‘Bože, ako su to napravili cigli i kamenju, što su onda radili ljudima’ - niže Marija. Da ga pronađe, veli, puno bi joj značilo. Ali da ga pronađu mrtvog, morala bi biti 1000 posto sigurna da je to on.
U skladnom su braku bili punih 11 godina, tek koji mjesec dijelio ih je od 12. godišnjice braka. Imali su dvije krasne kćeri, stalne i sigurne poslove u Ludbregu, obilje ljubavi i sklada. A onda je došla 1991. i uništila njihov život. Marijan se u ožujku 1991. godine prijavio u policiju. Iako se tome protivila, Marija je to prihvatila.
- Došao je kući i rekao mi da se prijavio u policiju. Pitala sam ga zašto se prijavio kad ima stalan posao, dvoje djece i 35 godina. Odgovorio mi je protupitanjem: ‘Kako bi bilo da svi tako razmišljaju?’. Zaključio je da netko mora i uvjeravao me da ga neće slati izvan Varaždina. To je bila konačna odluka i prihvatila sam je - tiho niže Marija dok joj se oči pune suzama. Obriše ih pa nastavi:
- U Vukovar je otišao 11. rujna 1991. godine.
Zadnji poziv uoči Svih svetih
Trebao je otići na 14 dana i nakon toga se vratiti. Kad je odlazio, pozdravio me i rekao da se vidimo za dva tjedna. Ma sve je bilo kao da odlazi na posao. Iz Vukovara se javljao sve dok se moglo javiti. Prvo vrijeme zvao je tijekom dana i djeci sam davala slušalicu da ga čuju i s njim popričaju. Kasnije se javljao prije ponoći i tad ih nisam željela buditi. Zadnji put glas sam mu čula u utorak, prije Svih svetih. Pitao me kako smo djeca i ja, rekao da je dobro i da ne vjerujem svemu što čujem. Osjećala sam da me želi smiriti. Ponavljao je da pazim djecu i da ih nikad ne zaboravim. To je bio naš zadnji razgovor - pripovijeda Marija.
Pažljivo je pratila što se događa, strepila i nadala se. Kad je Vukovar pao, podnijela je potražnicu kod Crvenoga križa. Vjerovala je da će ta organizacija najbrže doći do informacije o njezinu suprugu.
- Prema onom što sam saznala od njegovih suboraca, navodno je krenuo u proboj i jedan ga je stariji mještanin proveo preko minskih polja. Taj se čovjek vratio živ, a Marijanu se gubi svaki trag. Ostala sam sama s dvoje djece. Bilo je strašno. Prvih sedam dana nakon velike razmjene u prosincu jako sam plakala. Gušili su me zidovi, mislila sam da će se sve to srušiti na mene. A onda sam, gotovo preko noći, osvijestila da, ako izgubim razum i posrnem, što će biti s mojom djecom.
Doznala da su ga zarobili
Obrisala sam suze, prestala plakati i obećala sebi da ćemo ići dan po dan, sat po sat. Stisnula sam srce i krenula dalje. Zbog djece - prisjeća se Marija dok joj se oči pune suzama. Priznaje da nije bila svjesna kako je preuzela i ulogu oca. Imala je tek nepunih 29 godina. A supruga je tražila svuda. Od Međunarodnog crvenoga križa čak je doznala da su joj supruga zarobili. - Početkom 1992. godine na kućnu mi je adresu došao dopis Međunarodnog crvenoga križa u kojem piše da je Marijan Levak, sin Franje, zarobljen 18. studenog 1991. godine i da se nalazi u jednom od radnih logora Vupika. I na tome je stalo.Ispunila obećanje suprugu
Otišla sam u Hrvatski crveni križ i tamo su mi potvrdili da su od JNA dobili informaciju da je Marijan zarobljen. Evo, nema ga još ni danas. Kad se sjetim prvog odlaska u Vukovar nakon mirne integracije, taj grad je izgledao strašno.
Kad vidite razrušene kuće iz kojih raste živica, razrovane ulice, rupe od granata... U tom sam se trenutku zapitala: ‘Bože, ako su to napravili cigli i kamenju, što su onda radili ljudima’ - niže Marija. Da ga pronađe, veli, puno bi joj značilo. Ali da ga pronađu mrtvog, morala bi biti 1000 posto sigurna da je to on.
