Kiril poziva na uništenje Ukrajine kao ranije srpski patrijarsi na uništenje Hrvatske

Pravoslavlje i politika

U hrvatskom političkom i medijskom prostoru sve više raste svijest o ulozi Srpske pravoslavne crkve (SPC) u kreiranju velikosrpske politike kroz stoljeća. Upravo je SPC lučonoša, tj. udarna snaga velikosrpstva.

Dr. Ivo Pilar svojedobno je napisao kako je Srpska pravoslavna crkva nacionalna crkva i provedbeno sredstvo, ona je „više jedna socijalno-politička borbena i osvajačka organizacija nego vjerska zajednica, a o njezinoj se moći dugo nije stvorilo zadovoljavajuću predodžbu“.

O osvajačkom karakteru SPC-a Pilar je dodao: „Pravoslavna crkva proširuje svoju vjeru tako da pravoslavna država najprije osvoji tuđe zemlje i da onda u osvojenim zemljama širi svoju vjeru uz pomoć čitave snage osvajačke države. Budući da je u svakoj vjeri usađen nagon da se proširi, jer ne širiti se, znači isto što i uzmicati, to je vjerski moment koji djeluje u pravoslavnoj državi kao stalan poticaj za ekspanzivnu politiku. Zato vidimo da su pravoslavne države stalno nemirne i da teže za proširivanjem.“

Analizirajući pravoslavlje Pilar je u Južnoslavenskom pitanju još zapisao: „Pravoslavni laik mrzi svakog inovjerca kao pravoslavac, jer je to baš bitno u pravoslavlju. On ne podnosi zajedničko stanovanje s inovjercima. Zato nagonski nastoji da inovjerce drži daleko od sebe. Tamo, gdje su uslied poviestnog razvoja primorali stanovati zajedno s inovjercima, pravoslavni se odjeljuju od ostalih vjera u posebnoj gradskoj četvrti (srbske četvrti u Bosni). Jao inovjercu, kad zapadne u pravoslavnu četvrt, iztjerat će ga najodabranijim sredstvima ljudske zlobe. U to poglavlje spada nestajanje bez traga katolika u nekim dielovima Balkana, u sjevernoj i sjeverozapadnoj Bosni, u sjevernoj Srbiji, te poimence u Mačvi, gdje još pred dva do tri stoljeća bijaše mnogo katolika (ostatci nekadašnjih Hrvata), a zatim i napadno brzo nestajanje muslimana u pravoslavnim balkanskim zemljama“.

Etnofiletizam

U Srpskoj pravoslavnoj crkvi vidljivi su snažni elementi entofiletizma, tj. pomisli kako je ideja nacije iznad ideje vjere.

U Srbiji SPC je lučonoša velikosrpstva, a sada vidimo da i moskovski patrijarh Kiril poziva na uništenje Ukrajine kao nacističkog Reicha. Za njega je to metafizički sukob Krista i Antikrista oličenog u Zapadu.

Ruska pravoslavna crkva je kao i sve pravoslavne crkve autokefalna, a pred nekoliko je godina došla u sukob s Ukrajinskom pravoslavnom crkvom. Još tamo 2018. je Carigradska patrijaršija (Vaseljenski ili Ekumenski carigradski patrijarhat) priznala neovisnost Ukrajinske Pravoslavne crkve (UPC). Za Ukrajince odluka o autokefalnosti UPC-a

 

predstavlja akt osamostaljivanja od Moskve, dok Rusi carigradskog patrijarha optužuju za potpuno podčinjavanje NATO-u i interesima Zapada.

Carigradski patrijarh prvi je po časti među pravoslavnim episkopima kao svepravoslavni biskup (primus inter pares) i na neki način ima ulogu glasnogovornika pravoslavlja. No Moskovska patrijaršija je najmoćnija i ima najveći broj vjernika. Radi se, dakle, nesumnjivo o sukobu koji duboko dijeli pravoslavni svijet i ima ozbiljne vjersko-političke reperkusije.

Sinod RPC-a donio je 2018. odluku o prekidu odnosa s Vaseljenskom patrijaršijom. Ruski svećenici, episkopi i vjernici, odluka je RPC-a, više se ne smiju pričešćivati u hramovima Carigradske patrijaršije, a to znači da ni na Svetoj gori više ne mogu služiti mise sa svećenstvom Carigradske patrijaršije, a vjernici se ne mogu pričešćivati u tamošnjim crkvama na Atosu. Sveta gora Atos, naime, administrativno pripada Vaseljenskoj patrijaršiji, a tamo se nalazi ruski pravoslavni manastir Sveti Pantelejmon, ali i druge svetinje koje posjećuju ruski vjernici.

Osuda agresije od strane Onufrija i Bartolomeja I.

Etnofiletizam je, očito, odlika i Ruske pravoslavne crkve. Međutim, simptomatično je da je i mitropolit Onufrije, koji je na čelu Ukrajinske pravoslavne crkve sa sjedištem u Kijevu, koja je lojalna Ruskoj crkvi sa sjedištem u Moskvi, pozvao na poštivanje ukrajinskog teritorijalnog integriteta.

Carigradski vaseljenski patrijarh Bartolomej I, koji slovi kao duhovni vođa pravoslavaca u svijetu, osudio je, rusku agresiju na Ukrajinu i opisao ju kao „strašnu invaziju” ruskih snaga. Napomenuo je da su „ukrajinski i ruski narod izašli iz Dnjeparske krstionice”, dok je rat između ovih naroda opisao kao ponavljanje grijeha Kaina, koji je ubio svog brata iz zavisti. Dodao je da Ukrajinska pravoslavna crkva brani suverenitet i integritet Ukrajine.

Ono što se trenutno događa u pravoslavnome svijetu na istoku Europe moglo bi imati reperkusije i na područje tzv. Zapadnog Balkana gdje postoje sporovi Srpske pravoslavne crkve i Makedonske pravoslavne crkve odnosno Crnogorske pravoslavne crkve.

Makedonska pravoslavna crkva

Prvi korak prema potpunoj vjerskoj neovisnosti Makedonija je učinila obnavljanjem Ohridske arhiepiskopije, na koju pravoslavna Makedonija ima povijesno i kanonsko pravo. U tu je svrhu osnovan Inicijativni odbor za organiziranje Pravoslavne crkve Makedonije. Na crkveno-narodnom saboru u Ohridu, održanom od 4. do 6. listopada 1958., donesena je povijesna odluka o obnovi Ohridske Arhiepiskopije. Izglasan je i Ustav Makedonske pravoslavne crkve, prema kojemu su regulirani odnosi sa Srpskom pravoslavnom crkvom. Dvije crkve od tada su do 1967. povezane samo zajedničkim patrijarhom. 1967. MPC je na Ohridu proglasila svoju autokefalnost koju SPC do danas ne priznaje i kao jedinu legalnu pravoslavnu crkvu u Makedoniji priznaje Pravoslavnu ohridsku arhiepiskopiju. Od 1977. MPC ima svoj teološki fakultet (J. Kolarić, „Pravoslavni“, str. 139.).

U studenom 2017. Makedonska pravoslavna Crkva - Ohridska arhiepiskopija uputila je molbu Bugarskoj pravoslavnoj crkvi (BPC), najstarijoj autokefalnoj slavenskoj pravoslavnoj crkvi, da kao „majka crkva“ prihvati njezinu autokefalnost i da ju predstavlja pred Carigradskom patrijaršijom i drugim crkvama što je izazvalo zahlađenje odnosa Sofije i Beograda. Carigradska patrijaršija 2018. je izdala službeno priopćenje u kome navodi da njezin Sveti sinod razmatra pitanje neriješenog kanonskog statusa Ohridske arhiepiskopije.

Crnogorska pravoslavna crkva

Govoreći o Crnoj Gori, u toj državi imamo Mitropoliju crnogorsku-primorsku kao eparhiju SPC-a na čelu koje je arhijerej mitropolit Joanikije sa sjedištem na Cetinju. No 1993. je obnovljena i Crnogorska pravoslavna crkva, također sa sjedištem na Cetinju, na čelu koje je bio episkop Antonije Abramović, a nakon njegove smrti naslijedio ga je aktualni mitropolit Mihailo. CPC do sada nije kanonski priznata.

Inače, autokefalnost CPC-a ukinuta je ukazom regenta Aleskandra Karađorđevića 1920., objavljivanjem dekreta o „Ujedinjenju svih pravoslavnih crkvenih

oblasti u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS)“. U travnju 2018. je grupa javnih osoba u Crnoj Gori uputila je tadašnjem premijeru Dušku Markoviću prijedlog za poništenje spomenutog dekreta Aleksandra Karađorđevića.

Predsjednik Savjeta Mitropolije CPC-a Stevo Vučinić nakon priznanja autokefalnosti UPC-a izjavio je da će odluka patrijarha Bartolomeja utjecati „na bolji i drugačiji odnos države Crne Gore prema CPC-u“. On smatra da SAD i EU potiču afirmaciju „europskih vrijednosti kod pravoslavnih crkava“, kod Ukrajinske, a onda i Crnogorske i Makedonske crkve, što pak predstavlja težak udarac „za crkve s velikim imperijalnim ambicijama, kao što su Ruska i Srpska crkva, koje u suštini i nisu crkve nego su političke organizacije“.

Veliku je pozornost u studenom prošle godine izazvalo ustoličenje mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija Mićovića. Joanikijevo ustoličenje izazvalo je velike prosvjede crnogorskih suverenista u Cetinju koje predstavlja glavnu utvrdu Demokratske partije Socijalista Crne Gore predvođenu Milom Đukanovićem.

Cetinje je kulturna i povijesna prijestolnica Crne Gore i najjače uporište crnogorskog suverenizma. Riječ je o jedinome velikom gradu u kojemu 2020. nisu organizirane velikosrpske tzv. litije. Ujedno, to je jedino mjesto u kojemu su devedesetih organizirani antiratni prosvjedi kad je izvršena agresija na Republiku Hrvatsku (Dubrovnik) iz Crne Gore.

Cetinje je i sjedište Crnogorske pravoslavne crkve (CPC). CPC je do 1920. predstavljala autokefalnu crkvu, ali je tada ukinuta i utopljena u SPC.

Joanikije Mićović predstavlja klasični izdanak Srpske pravoslavne crkve. Jedan srpski analitičar kao veliku Mićovićevu zaslugu detektirao je onu da je od sjevera Crne Gore, kao ranije ateističkoga kraja, napravio utvrdu srpstva, pravoslavlja i svetosavlja. Dakle, jasno je kako se radi o eksponentu velikosrpske SPC čija je zadaća negiranje crnogorske državnosti i etničke posebnosti.

Stepinac kao žrtva promašene politike

Događanja u Crnoj Gori predstavljala su i predstavljaju opomenu i Hrvatskoj. Srpska pravoslavna Crkva ne samo da ne 

priznaje posebnost Crne Gore, nego i Republike Hrvatske o čemu su ponajbolje svjedočile božićne poslanice Porfirijeva predšasnika Irineja koji je govorio posebno o Hrvatskoj, a posebno o Dalmaciji, Slavoniji itd.

Osim toga, treba jasno apostrofirati kako je bl. Alojzije Stepinac pao kao žrtva tobožnje ekumenske politike prema pravoslavlju. Bez primjera je u povijesti da je jedna autokefalna pravoslavna crkva, i to ona koja je notorne zločince proglasila za svetce, imala ikakvu ulogu u kanonizaciji jednoga katolika.

Rat u Ukrajini, ali i ponašanje srpsko-pravoslavnoga svećenstva jasno pokazuje pravu prirodu pravoslavlja. Jedini ispravan stav je raskolnike vratiti u okrilje Katoličke crkve. Sve drugo što gledamo nakon Drugoga vatikanskog koncila, u vidu tobožnjeg ekumenizma (koji nije drugo negoli preslika masonskog sinkretizma), je štetna politika koja vodi u protukatoličke ishode.