KLARIĆ BOŠKO – PRVI HRVATSKI REDARSTVENIK
Bili ste kvas, vaše srce bijaše tek mali komadić od kojeg se počela stvarati Hrvatska vojska, kao što Bog uze šaku zemlje i stvori čovjeka, tako i hrvatska mladost pokloni svoje srce da bi stvorili Hrvatsku vojsku.
AUTOR: Jozo Klarić Klajo/klajocaporice.blogspot.com
Još i danas se sjećam sunčanog jutra, 23. srpnja 1990. godine, dana kada si krenu uz ulicu, bez suza, bez ispraćaja, nisi imao ni majke ni oca da te isprate, ni pas da zacvili, da zalaje, pozdravi te. Krenuo si u našu policiju. Na trnovit put, u susret svom domu, svojoj domovini. Ipak, svak te ispratio na svoj način, stariji sa suzom u oku i pogledom koji je padao na tvoja ramena.
U mislima je svima samo jedno bilo:
“Bože budi s njim, čuvaj ga, itekako će mu Tvoja zaštita trebati.”
Krvava priča te čekala, staze prepune bola, gubitaka i tuge. Krenuo si ne sluteći još ratna zvona, onako mršav i suhonjav, nisi ni zamisliti mogao koliki ćeš teret na leđima ponijeti. Zajedno sa odabranima sudbinu hrvatskog naroda u svoje ruke si uzeo, povijest ispisivati krenuo. Od toga dana počinje i hrvatska drama. Počinje surova i neravnopravna borba čelika i sile Jugo nemani naspram Hrvatskog srca. Tvoj put smo tada još uspijevali pratiti na tv ekranima, od prvog postrojavanja na stadionu u Kranjčevićevoj kada smo ponosno po prvi puta gledali Vas odabrane. Bili ste kvas, vaše srce bijaše tek mali komadić od kojeg se počela stvarati Hrvatska vojska, kao što Bog uze šaku zemlje i stvori čovjeka, tako i hrvatska mladost pokloni svoje srce da bi stvorili Hrvatsku vojsku. Bili ste živo srce koje je snažno kucalo za svoju Hrvatsku.
Prvi postroj Zbora narodne garde bio je snažno emocionalno popraćen od svakog tko je volio, ljubio i sanjao svoju domovinu kroz vremena kad se život gubio samo zato što si javno izrekao svoj stav, svoje mišljenje i ponosno izgovorio pripadnost jednom narodu i jednoj domovini: ” Ja sam Hrvat, tim se ponosim, Hrvatsku sanjam! Na svoj križni put krenuste na uskršnje maglovito jutra, na krvavim Plitvicama, kada ste se po prvi puta smrti pogledali u oči i zadnji pogled poklonili svom mrtvom prijatelju i bratu Josipi Joviću. Tog jutra je krenuo i križni put hrvatskog naroda, put prepun žrtava, bola, tuge i krvavog znoja. Krenuo si postaju po postaju, bitku po bitku. Pratili smo na početcima tvoj put na vijestima, koje su svakim danom bilježile tvoj put, Plitvice, Sisak, Petrinja, Dvor na Uni, Kostajnica, Pakrac…. Tih dana je ratni plamen zahvaćao sve više Hrvatsku, vijesti je iz dana u dan bilo sve više. Kroz srce ratnog plamena ti je bilo krenuti a put te odveo do Vukovara i Slavonije, krvi natopljene ravnice. Iz paklenog obruča Vukovara u zadnjim trenutcima ranjenog na krvavoj zemlji hrvatskoj suborac te prepozna, na ramenima iz obruča te iznese. Krvavim znojem si se znojio, bol trpio ali nisi pokleknuo, znao si da tvoj put nije gotov, slobodu si želio za nju se borio, još je u svići ulja bilo. Još mnoge postaje su te čekale udarci i rane mučile. Jednom tigar uvijek tigar, moto koji je vaš put označio, skok do skoka, bitka do bitke, sve ste više rasli i čvrsnuli a vaš skok je bio odvažniji i sigurniji, vaši su udari bili razornije. Tvoj put je put hrvatskog ratnika koji je u temelje Hrvatske ugradio sve svoje postaje od prvog do zadnjeg dana, svoje suze, krvavi znoj kojim je tvoje tijelo bilo natopljeno. Ti kao i mnogi sinovi roda Hrvatskog ono srce koje ste nam prikazali u Kranjčevićevoj i zakleli se na ljubav i vjernost domu i domovini, darovali ste svojoj Hrvatskoj vojsci.
Vaše srce bijaše motor i gorivo potrebito za stvaranje jednog stroja koji nije sačinjen od čelika, već od krvi mučenika i duše hrvatskog ratnika, ispleten nitima koje ste vi darovali.
Mnogi ne znaju da si postojao i koliko si velik bio. Tvoj lik i djelo je široj javnosti u tvom kraju, u tvojim Čaporicama, Trilju, Splitu i Dalmatinskoj zagori nažalost nepoznato. Ljubav prema domu i domovini te vodila snagu ti darovala za velika djela. Na tvom grobu imena ni spomenika nema. Tvoj ratni put je tvoj spomenik, ali boli pogled na ploču koja prekriva tvoje umorno tijelo i križ koji se raspada. To nije drvo života, to je hrvatska sramota. Ovo je tek mali spomen na tvoju žrtvu i žrtvu svih tvojih prijatelja koji ste rame uz rame koračali ka slobodi. Neka je laka Hrvatska gruda tebi i svim tvojim Tigrovima, poginulim suborcima, pripadnicima 1. gardijske brigade, koji su žrtvu prinijeli na oltar Domovine, svoja tijela ugradili u temelje slobodne Hrvatske.
Boško Klarić 1964 – 2009 pripadnik:
- policijske postrojbe za posebne namjene,
- 1. gardijske brigade,
- 66. bataljuna vojne policije GSHV,
- 8. lako jurišne brigade,
- 1. Hrvatskog gardijskog zbora
