Kolegij koji najviše fali zagrebačkom Sveučilištu je seksualni odgoj profesora u Hrvatskoj
Povjerenje je zeznuta stvar. Kada ga čovjek izgubi, teško da ga ikada može ponovno steći. “Evo, slikajte ovu našu lijepu kadetkinju, ne samo pametnu nego i lijepu, jel tako?”, rekao je Damir Boras, rektor zagrebačkog Sveučilišta prije mjesec dana. Bilo je to na vojnom učilištu "Franjo Tuđman", tijekom promocije polaznika preddiplomskih i diplomskih sveučilišnih vojnih učilišta. Zatražio je od kadetkinje Anđele Matković, najbolje u naraštaju, da skine masku i upustio se u procjenu njezine ljepote.
Kasnije je pokušao opravdati sam sebe da je mislio u smislu starogrčkog načela prema kojemu su dobri ljudi i lijepi ljudi. No, gadno po činjenice, govorio je o ljepoti. Realno, nikoga nije briga što misli 69-godišnji profesor o ljepoti mlade žene koju uopće ne poznaje. Svi znaju da je to neukusno. Teško je vjerovati da netko tko se usudi nepozvan procjenjivati nečiji fizički izgled može ispravno ocijeniti kada drugi muškarac napravi prijestup prema ženi.
Upravo se ispostavilo da je tom i takvom rektoru Borasu došlo pod ruke da procjenjuje je li njegov kolega seksualni predator. Profesor s Filozofskog je napastovao studenticu. Ona je kasnije postala njegova kolegica, zaposlila se na Filozofskom fakultetu, a on prije koju godinu otišao u mirovinu. I onda je krenuo postupak u kojem je trebao dobiti status professora emeritusa. Bivša studentica je odlučila to zaustaviti. Napisala je izjavu i predala je dekanici Vesni Vlahović-Štetić. Nevolja je da rektoru Borasu ta dekanica nije bila po volji.
On je tražio tekst izjave, prijavu, tonski zapis kako bi pokrenuo postupak protiv kolege. I taj kolega, optuženi profesor je tražio isto. Naravno, htio je dokazati svoju nevinost. Dokazati nevinost pred takvim napadima najbolje se postiže pronalaskom nekog podlog motiva žrtve kojim se uništava ugled i život predatora. U dokazima postoje samo riječi žrtve protiv napadača. Rijetko kada je nešto više. Rektor Boras je na kraju višemjesečne prepiske došao do izjave bivše studentice, tražio mišljenje dotičnog profesora i zaključio da "izjava ima bitnih nedostataka da bi mogla poslužiti za pokretanje etičkog postupka". Nije učinio ništa.
Umjesto toga, koristio je pravo koje je sam uveo i predložio osporavanog kolegu za status professora emeritusa. Bitno za priču jest da je napadnuta studentica, sada djelatnica Filozofskog, pred četrdesetak kolega kazala da ju je taj profesor napao. Je li lagala pred četrdeset ljudi? Zašto? Ili joj je pozlilo od ideje da takav profesor može biti nagrađen najvišim statusom?
Mogao je rektor pitati kolege sa psihologije koliko je normalno da netko iz čista mira odluči umirovljenog profesora prozvati seksualnim napasnikom? Seksualni napasnici su opasni za društvo. Okolnost da Boras ne razumije što je to seksualno nasilje nije tek njegova privatna stvar dokle god obavlja javnu dužnost. To je pitanje kompetencije. Možda bi za zagrebačko Sveučilište bilo najbolje da se uvede i kolegij o seksualnom odgoju profesora u Hrvatskoj.
Ugled Sveučilišta se gradi, ali i ruši i toleriranjem profesora koji seksualno nasrću na druge ljude. Braneći se od novinarskog kopanja po ovom slučaju, rektor Boras je napao i novinarku Doru Kršul koja je objavila cijeli niz tekstova o seksualnim nasrtajima na Sveučilištu. Nazvao ju je opsesivnom. Dragi Bog zna kako rektor Boras studentima novinarstva objasni da se novinare zaustavlja diskreditiranjem. Isto kao i žrtve seksualnog nasilja. Upravo je dao javnu lekciju kako to izgleda.
Izvor:Jutarnji list
Autor: Boris Vlašić/Foto: Ranko Šuvar/Cropix
