Koliko je Jugoslavija bila skandalozna država pokazala je i utakmica Šibenke i Bosne iz 1983. godine, ali i čitav niz sličnih primjera…

Završnica košarkaškog  prvenstva Jugoslavije u sezoni 1982/83. i dalje je predmet kontroverzi s obzirom kako se govori o jednom od najvećih skandala u povijesti sporta bivše države, koja je ionako sama po sebi bila skandalozna. Govorimo, naravno, o košarkaškoj majstorici, koja je odigrana 9. travnja 1983., u kojoj je legendarni, danas, nažalost, pokojni, Dražen Petrović s linije slobodnih bacanja donio Šibenki pobjedu nad Bosnom i naslov prvaka Jugoslavije.

Kakav je to režim bio, pa i kad je sport u pitanju, dokazuje činjenica da je Šibenka prvak Jugoslavije bila tek nekoliko sati, s obzirom kako je utakmica poništena – dan kasnije.  Naravno, Šibenčani su odbili igrati novu utakmicu u Novom Sadu, na terenu koji su tada neki proglasili – neutralnim, zbog čega je Bosna postala prvak komunističke države za zelenim stolom.

Takvih je situacija kad je sport u pitanju u Jugoslaviji bilo još, naime, mnogi će se sjetiti ”slučaja Tomić” iz 1979. godine kada je Dinamu ukraden naslov prvaka, koji su plavi tri godine kasnije, pod vodstvom Miroslava Blaževića, osvojili toliko uvjerljivo da im ni komunisti nisu titulu mogli ukrasti, kao što je ukraden naslov Šibeniki četiri godine nakon slučaja Tomić.

A što je zapravo ”slučaj Tomić”? O čemu je riječ?

 Vojvodina – Dinamo igrali su u Novom Sadu  na zatvaranju sezone 1978/’79. Radi se o velikom skandalu, ali i o skandalu kakvi su za skandaloznu državu poput Jugoslavije bili normalni, nešto s čime se živjelo i o čemu se uglavnom moralo šutjeti.

Nogometni savez Jugoslavije je jednostavno Dinamov naslov prvaka pripisao drugom klubu, a i sama je Komisija za propise NSJ istaknula da takva odluka Izvršnoga odbora Saveza nema uporište u propisima i samim time ne postoje temelji smatrati je legitimnom.

Odluku su nelegitimnom proglasili i Komisija za propise NSJ i Sud udruženog rada pod čijom je ingerencijom bio nogometni savez. Obje su ove instance ustvrdile da je Dinamo prvak za 1979. godinu, ali je NSJ naslov pripisao Hajduku.

Dinamo je u zadnjem kolu, 17. lipnja 1979. godine, pobijedio Vojvodinu u Novom Sadu 1:0 golom Drage Vabeca tri minute prije kraja i to je trebalo značiti proslavu naslova prvaka…

O čemu je, zapravo, riječ? Na samome startu natjecanja, u prvom kolu sezone 1978./79., Rijeka je u početni sastav protiv Dinama na Kantridi uvrstila igrača bez prava nastupa, pobijedila 2:1, ali je nakon žalbe maksimirskoga kluba rezultat preinačen u pobjedu plavih 3:0 b. b. U sastavu domaćih je, unatoč ranijem Dinamovu kolegijalnom upozorenju, zaigrao Edmond Tomić, koji nije imao pravo nastupa jer je još iz svojega prethodnog kluba, Lirije iz Prizrena, imao višak žutih kartona. Riječkoga trenera Dragutina Spasojevića uredno je prije utakmice kontaktirao Dinamov tehnički direktor Zorislav Srebrić i zamolio ga da makne Tomića iz sastava upozorivši da će se maksimirski klub u protivnom žaliti. Riječani su se oglušili na upozorenje, a Dinamo se, kako je i najavio, žalio.

Kako god, Tomić je, pri rezultatu 1:1, asistirao proslavljenom riječkom napadaču Damiru Desnici za pogodak za 2:1. Delegat je, k tome, u zapisnik notirao: „U prvom poluvremenu sudac je u 20. minuti, umjesto žutoga kartona, trebao igraču Rijeke broj 10 (Ružić) dati crveni karton jer za ovakav prekršaj – udaranje suparničkog igrača u prekidu nogom – to se obično sankcionira crvenim kartonom.“

Dinamo se žalio i utakmica je registrirana u korist Zagrepčana. U to je vrijeme, dakako, vrijedio sustav s dva boda za pobjedu. Plavi su, dakle, službeno uključujući i bodove iz Rijeke, postali i jesenski prvaci s dva boda ispred Hajduka. Tada je nastupio novi preokret. Odjednom je utakmica iz 1. kola „vraćena“ na onih 2:1 čime su dva boda „preseljena“ iz Dinama u Rijeku. S ta dva oduzeta boda Dinamo pada na drugo mjesto s jednakim brojem bodova kao i Hajduk, ali uz nešto slabiju gol-razliku.

Sredinom travnja 1979. godine Izvršni odbor NSJ zatražio je stručno mišljenje svoje Komisije za propise, a ona je zaključila da je, sukldano pravilima, jedina moguća i jedina ispravna odluka registrirati utakmicu rezultatom 3:0 za Dinamo. Nakon toga slijedi paradoks: IO NSJ prvi put u povijesti (!) odbacuje zatraženo mišljenje vlastite (!!) Komisije za propise, negira pravno stajalište i registrira utakmicu pobjedom Rijeke 2:1.

U takvim je okolnostima Hajduk bio prvi s jednakim brojem bodova kao Dinamo, ali uz bolju razliku pogodaka. Dinamo se potom obratio Sudu udruženoga rada u čijoj je nadležnosti bila i nogometna organizacija. Sukladno sudskoj presudi, Dinamo je prvak za 1979. godinu, ali ova odluka nikad nije provedena u arhivu NSJ…”, navodi se na gnkdinamo.hr.

Dakle, ne radi se o dosuđenom, nedosuđenom kaznenom udarcu, a takvih je primjera na štetu hrvatskih klubova bilo bezbroj u Jugoslaviji, već o izravnom uplitanju sustava.  U normalnim državama takve su pojave gotovo nemoguće.

Slučaj Titograd/Podgorica

Prisjetimo se još jednog, od mnogih, sličnih sramota države u kojoj smo živjeli, a odnosi se na sport… Gdje bi bio kraj da govorimo o samom režimu, trebali bi dani i dani da se nabroje sve zloćudne pojave koje je nosio komunistički režim.

Naime, Dinamo je prije 74 godine pogotkom Miše Etlingera u posljednjim sekundama premijerne sezone bivše SFRJ svladao Budućnost 3:2. Bilo je to u Titogradu, danas Podgorici. Nogometni savez SFRJ ustvrdio je da je sucu štoperica bila neispravna i utakmica je registrirana 2:2. No, Dinamo je slavio pobjedu, utakmica je završena, u vlaku pri povratku u Hrvatsku organizirana je i proslava, kad su Modri stigli u Zagreb saznali su da nisu pobijedili…

Jugonostalgičari doista imaju pravo biti ponosni na svoje osjećaje…