KOLIKO NAS JE BILO DEVEDESETIH: Hoćemo li napokon dočekati kraj rata?

Pitali smo 10. mjesecu 91′ koliko uopće ima dragovoljaca Domovinskog rata. Dobišmo  precizan i uredno popisan odgovor: 38 816. „Ima nas“ rekoše neki u glas. Kako se teško natjerati pisati, srediti misli u glavi, nakon analize svakodnevice i nakon toga sam sebi priznati da smo manjina u svojoj naciji (rekli bi davno da nije tragično bilo bi komično). Tolika povjesna težnja, argumentirana borba za pravo na sveti grb, zastavu, ali nažalost u omjeru snaga oko nas u pojedinim trenucima povijesti isprepletenih s domaćim izdajama, zavjerama i pohlepom samo smo zbrajali žrtve, čiji je zajednički nazivnik samo nadgrobni križ, grb i zastava Hrvata. Rekoše davno nije nam bilo suđeno (krivo vrijeme), a onda dođe 90-a. Koliko vedrih pogleda, ponosa, sreće, želje, koliko ljubavi izražene u vjeri za toliko čekanu Domovinu. Toliko zanosa da nitko ama baš nitko nije bio svjestan da  oko nas nije baš takva klima suosjećaja nego namrštena lica strogih stranih profesora (država) koji su u mirisu nadolazećeg rata svaki tražio svoj interes. Maćeha jugoslavija skupa s našim izdajnicima (Buda Lončar itd.) krenuše skupa sa srbima domaćim ostvarivati svoj stari san velike Srbije. Razoružani (Račan), pod embargom (Buda), golobradi, na granici punoljetnosti ali gorda stasa, odlučnih pogleda otpoče se postrojavati prva hrvatska vojska i policija. Zasja u svojoj punini na odorama grb Hrvata, puni vjere s krunicama oko vrata. O bože da su četnici, JNA i ostali neprijatelji to mogli uživo vidjeti znali bi da će rat izgubiti. Tisuću godina prenošena ljubav s koljena na koljeno, učena biblijom o vrijednostima čovjeka, obitelji, nacije i sve to ugrađeno u karakter mladog čovjeka koji nikog ne mrzi a želi dati svoj život za te vrijednosti Pitali smo 10. mjesecu 91′ koliko uopće ima dragovoljaca Domovinskog rata. Dobišmo  precizan i uredno popisan odgovor: 38 816. „Ima nas“, rekoše neki u glas. Razmišljam u sebi bože dragi ni jedan posto, a mislio sam na Trgu bana, kad zapjeva Jajo s Prljavcima da će svi poginuti za Hrvatsku, pa se upita što nas tako precizno popisuju, mi šačica protiv JNA, četnika, domaćih izdajnika (ćaća mi proleti kroz glavu s Križnog puta, sva djeca, žene i vojska s Bleiburga, 71.,72. , emigracija) dade nam to još veću snagu. Ako izgubimo neće oni propustiti još jednu šansu ići će do devetog koljena. Dođe i kraj rata, ja na kninskoj tvrđavi nakon vojne pobjede s pogledom na kraljevski grad uhvatim sebe u mislima što je sve čovjek spreman napraviti za domovinu, koliko hrabrosti, straha, volje, koliko tuge za prijateljima koji netom prije izdahnuše ne dočekavši ovaj trenutak sreće. O Bože koliko zgrješnih i prekrših tvojih pravila i zakona. Oprosti mi, skrušeno molim. Čemu više to oružje pomislim umoran od dugog rata, kako moliti Boga za oprost ako se mjenjati nećeš. Domovinu napokon imamo, vrijeme je vratiti se obitelji, nove generacije dolaze. Mi s horor filmom u glavi trebamo mir u kojem ćemo uživati u našoj državi. O koja prevara, još jedna u nizu. Oni su znali kako razmišljamo i na koji način molimo i samo su čekali kad ćemo im predati novonastalu, dugo čekanu državu u ruke onih koji je nikada nisu željeli.