Komemoracija bez Premijera i vlade – svjedočanstvo hrvatskog kukavičluka i šutnje

Dobrovoljno je otišao u rat, ne jer mu je trebao, nego jer je vjerovao u Hrvatsku. Dobrovoljno je otišao u Haag, i na kraju je dobrovoljno otišao i u smrt. Nitko ga nije tjerao ni na što od toga. No na današnjoj komemoraciji od aktualnih članova Vlade pojavili su se samo Medved i Krstičević, potonji u zadnjem redu, pomalo skriven od pogleda. Ostali su bojkotirali komemoraciju. Dobrovoljno? Ne, netko im je zabranio doći. Poručio im da to baš ne bi bilo dobro za njihovu političku budućnost. U suverenoj i samostalnoj državi, oni bi sami odlučili hoće li doći ili ne. A u državi koja ima samopoštovanja i koja zaslužuje biti neovisna, došli bi svi. Ovako, možda bi bilo poštenije da nije došao nitko. S dva člana vlade koji su tamo bili neslužbeno, u svoje osobno ime kao Praljkovi bivši suborci, a ne kao službeno u ime vlade, makar i marionetske, DNRH, sve skupa ostavlja dojam kukavičluka, a ne distanciranja vlasti od ovog ili onog što je Praljak počinio u ratu, ili nije. Jer to u ovom trenutku i nije toliko bitno. Bitno je što Praljak u ovom trenutku predstavlja. A predstavlja otpor poslušničkoj i vazalno-kmetovskoj politici kakva se vodi još od 2000. Praljkov čin je prije svega bio čin otpora. Otpora proglašenju sebe ratnim zločincem – ali, za Hrvatsku puno važnije, proglašenja cijelog rata u BiH “Udruženim zločinačkim pothvatom” s Tuđmanom na čelu. Jer, da Vlada ima stav da je Praljak ratni zločinac – onda bi sudjelovanje bilo kojeg člana Vlade na komemoraciji bio prvorazredni skandal, i nedopustiv s moralnog i političkog stajališta. Ali Vlada očito nije imala takav stav, i to nije vidljivo samo iz prisustva Medveda i Krstičevića. Predsjednica, Premijer, svi su oni pred jedva desetak dana pričali kako će rušiti presudu, kako je ne priznaju, kako je nepravedna, kako ne prihvaćaju stav suda po kojem je RH zločinačka tvorevina, a Tuđman vođa Udruženog zločinačkog pothvata. Pri čemu su Šešelj i Milošević, da stvar bude gora, posve nevini i pri čemu nema nikakvih dokaza da je Srbija ikad ratovala u BIH i Hrvatskoj, ali ima dokaza da je to činila Hrvatska. To doduše nije navedeno u presudi Praljku i šestorici, ali jest u presudi Ratku Mladiću. U ime države koju je Praljak stvarao, dakle, nije bilo nikog, samo je neka petokolonaška iz proračuna obilno, a od Sorosa još obilnije financirana nakupina kroatofoba organizirala neku paralelnu komemoraciju “za Praljkove žrtve”. Nisam ni očekivao da će se itko pojaviti u ime Vlade i institucija RH, oni su beskičmenjaci. Njihova obećanja o tome da će štititi nacionalni suverenitet i dostojanstvo RH, i da je takva presuda kojom je osuđen i Tuđman i Hrvatska Hrvatskoj neprihvatljiva, su trajala otprilike od presude pa do idućeg popodneva, kad su primili depešu iz veleposlanstva. Ili pročitali članak u Guardianu, preko kojeg im je poručeno da budu kuš i ne talasaju, jer su podanici i nije njihovo da preispituju presude nekog tamo “cangoroo courta” koji je zapravo osnovan nelegalno, koji je sudio po zakonima koji nikad nisu nigdje doneseni, koji je odlučio da je Šešelj nedužan. I koji je sto puta dokazao da je čisti politički sud. Drukčiji nije mogao niti biti, jer nije zasnovan ni na kakvim zakonima bilo koje države nego na političkoj odluci da se ravnomjerno kazne Hrvatska i Srbija, neovisno o tome tko je koga napao. Već kad je rečeno da sud neće prosuđivati o tome tko je bio agresor i skrivio rat, nego samo o tome tko je priklao kakvu babu ili dao strijeljati kakvog civila, trebalo je biti jasno kamo to ide. To je smisleno koliko i imati sud koji će suditi o tome tko je koga ubio tijekom oružane pljačke ili provale, ali ne ulazeći u to tko je bio provalnik. No sud se čak ni tog načela nije držao, da stvar bude gora. I to na štetu Hrvata. U Hrvatskoj je prvo ravnomjerno suđeno Hrvatima i Srbima za pojedine ratne zločine – ne ulazeći u meritum stvari, agresiju, a potom je Gotovina bio žrtvom prvostupanjske presude kojom je oslobođenje Hrvatske proglašeno “Udruženim zločinačkim pothvatom”, dok s druge strane agresije Srbije nije bilo, već samo neke pobune golorukog naroda za koju su krivi neki Mile Martić, seoski žbir, i neki Milan Babić, provincijski zubar, a ne Milošević i Srbija. Potom je na suđenju šestorki za ratna zbivanja BIH odstupio od tog načela, sudivši Tuđmanu preko Praljkovih leđa za “Udruženi zločinački pothvat” unatoč činjenici da je taj Tuđman upravo odustajanjem od HRHB omogućio kraj rata i stvaranje ovakve, doduše nefunkcionalne BIH. Nakon ovoga, kako uopće vjerovati u postojanje Praljkovog oproštajnog pisma u kom ne želi niti pogreb, niti grob? Ili je to samo konstrukcija da se Vladu poštedi neugodne moralne obaveze prisustvovanja pogrebu čovjeka koji je, zločinac ili ne, u konačnici, položio život za Hrvatsku? Praljak je podigao spomenik izdaji, kukavičluku i idiotizmu hrvatskih političara. S te strane, ne treba čuditi što nisu došli na komemoraciju. Pred izbore, opet će glumiti domoljube. Izbije li opet rat, razboljet će se od raznih talasemija minor i maior ili se sjetiti da imaju neodgodivih poslova po Londonu i Bruxellesu. I čekati kako će se stvari rasplesti da bi znali kojoj će se strani prikloniti. Marcel Holjevac / Dnevno.hr