Konvencija, srpski zakon i hrvatske poteškoće s čitanjem

Ovo nije priča o Istanbulskoj konvenciji i njezinim interpretacijama. Niti o premijeru Plenkoviću i njegovoj maniri arbitriranja u svjetonazorskim pitanjima. Nije ovo ni priča: Kad je Dražen sreo Nelu. Jer dok ovo pišem hrvatski ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković tek putuje k svojoj srpskoj kolegici Neli Kuburović ne bi li pokušao dogovoriti neki model koji će zaustaviti zlouporabe danas svima znanog srpskog zakona za suđenje ratnih zločina, kojim si je Srbija ozakonila poziciju tzv. mini-Haaga, proglasivši se univerzalno nadležnom za suđenje svim zločinima i svim državljanima u ratovima koje je ona započela i vodila u Hrvatskoj, u BiH i na Kosovu. Ovo je priča o vještini skrivanja pravih namjera u pisanju zakona i srodnih akata, o njihovom namjerno ili nenamjerno površnom čitanju i olakom tumačenju. I o potencijalno kobnim ili vrlo neugodnim posljedicama. Oduševljeni Beogradom Danas je ukidanje srpske univerzalne nadležnosti za suđenje ratnih zločina jedan od deklariranih prioriteta hrvatske politike, jedno od mjerila kojima Srbija treba udovoljiti u pristupnim pregovorima EU. Ali i dalje je to iznad svega jedno od srpskih sredstava ucjene i jedan od izvora nelagode, osobito pri prelasku državne granice, znanim i neznanim hrvatskim (i ne samo hrvatskim) osumnjičenicima ili optuženicima. Manje je poznato da je riječ o zakonu kojeg je Srbija usvojila još davne 2003. godine, pod krinkom stvaranja pravnog okvira za suđenje pred srpskim sudovima okrivljenicima za zločine na Ovčari, u Srebrenici i drugdje. Još se manje danas sjećamo kakve je pohvale za taj zakon Srbija dobivala u Hrvatskoj: od političara, koji su i danas aktivni, preko sveprisutnih pravnih stručnjaka, oduševljenih nevladinih udruga i, dakako, medija. Veće je bilo jedino oduševljenje istih aktera nakon što je srpski sud za ratne zločine donio prve presude počiniteljima smaknuća na Ovčari. Srbija se suočila, poručivale su nevladine udruge i hrvatski pravni znalci. Da je tada u hrvatskim institucijama – u DORH-u, ministarstvu pravosuđa, u obavještajnim službama - pažljivije iščitan srpski zakon - mogli su se vidjeti njegovi dometi budućeg mini-Haaga. Ali to se nije dogodilo. Ili u goroj varijanti, možda su iz hrvatskih institucija i namjerno podržavane takve srpske ambicije. Jer nije sasvim vjerojatno da baš nitko ne zna čitati. Moć srpskog zakona hrvatski politički mudraci nisu prepoznali niti kada je 2010. u Londonu, po srpskoj tjeralici uhićen bošnjački političar Ejup Ganić. Opasnost je spoznata tek kada je u BiH, po srpskoj tjeralici, uhićen Tihomir Purda, a potom se počelo saznavati da se na tim starim optužnicama vojnog tužitelja JNA nalaze deseci Hrvata koji su sudjelovali u obrani države 1991. – od dr. Vesne Bosanac do Ivana Vekića i Vladimira Šeksa. No dotad je već, koristeći mogućnosti zakona o univerzalnoj nadležnosti, Srbija pravosudno preokrenula karakter rata. Pred beogradskim sudovima su se igrali donošenja i ukidanja presuda, sveli su sve zločine u Vukovaru na Ovčaru, a odgovornost na egzekutore, presjekavši sve veze prema istinskim upravljačima zločina, vrhu JNA i njezine kontraobavještajne službe KOS. Političko-obavještajnim aktivnostima su takav izmanipulirani predmet samo prenijeli u Haaški sud. Hrvatske su im institucije u tome susretljivo pomagale: hrvatski DORH se odrekao istrage Ovčare, prepustivši svu haašku dokumentaciju beogradskom sudu, bilateralnim sporazumom se odrekao istrage za zločine počinjene u srpskim logorima na teritoriju Srbije. Jamačno ne bez političke suglasnosti. Izjava bez snage Nakon što je u Beogradu i u Haagu uspješno pretvorila suđenja za srpske zločine u Hrvatskoj u veliku travestiju, ekskulpirajući Srbiju, vrh JNA i vrh KOS-a, u sljedećoj se fazi Srbija postavila kao tužitelj i sudac svima ostalima. Tek tada su u Hrvatskoj progledali. I opet su učinili - ništa. Sve je završilo usvajanjem Lex Šeks, zakona o ništetnosti srpskih optužnica. Koji ima istu pravnu snagu nad srpskim zakonom kao i današnja interpretativna izjava nad Istanbulskom konvencijom. Dakle nikakvu. Eto, zato danas pišem o starom srpskom zakonu o univerzalnoj nadležnosti, a ne o dvojbama oko Istanbulske konvencije i političkim zbivanjima koja je njezino brzopotezno nametanje otvorilo. A osobito me vrijeđa višekratno ponavljani „argument“ - da je pravi sadržaj konvencije sadržan u naslovu. Srpski zakon se dakako nije zvao zakon o mini-Haagu ili zakon o univerzalnoj nadležnosti, već totalno nezanimljivo - Zakon o organizaciji i nadležnosti državnih organa u postupku protiv učinilaca ratnih zločina. Ali srpski pisci zakona znali su čemu treba poslužiti. A hrvatski čitači zakona po službenoj dužnosti poslužili su srpskoj svrsi, čitajući sadržaj iz naslova, i aplaudirajući mu. Baš kao što danas, pod palicom premijera Plenkovića po naslovu čitaju Konvenciju VE o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji (kolokvijalno Instanbulsku konvenciju) i aplaudiraju joj. Otišli su i korak dalje u širenju političkog sljepila. Da su to i željeli, srpski zakon nisu mogli jednostavno spriječiti. A Istanbulsku konvenciju nam nameću političkim nasiljem, tražeći od nas da bespogovorno vjerujemo u naslove. Ma što ispod njih pisalo. Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija