'Konzervativna revolucija' ili - u 
II. svjetskom ratu je još samo ljevica

Još ovaj tjedan traje prikupljanje potpisa za referendum o promjeni izbornog sustava, pa je prigoda za “bilanciranje” jednog političkog “pokreta” koji je na ljevici toliko omražen da mu se posvećuju tekstovi u povodu njegove pete obljetnice. U posljednjih nekoliko godina, pogotovo otkad traju pripreme za spomenuti referendum, u lijevom etiketiranju desnice neusporedivo su najčešće riječi – “konzervativna revolucija”. Sjećate li se po zvučnosti i sadržaju slične etikete iz vremena komunizma poznate kao “kontrarevolucija”? I opanjkavanje pojedinaca je isto. Građansku inicijativu Narod odlučuje, na primjer, Amsterdamska koalicija ovog tjedan optužuje da promjenom ustavnih odredbi o izborima “žele više Culeja i Glasnovića” u Saboru, kao što se nekad, istom uporabom prezimena u množini, grmjelo da pošto-poto treba spriječiti i sankcionirati “Veselice i Đodane”, “Gotovce i Tuđmane” ili “Budiše i Čičke”. Uporabljena je i sintagma “antidemokratska i protumanjinska inicijativa” kao što se nekad govorilo o “podrivanju socijalizma i bratstva i jedinstva”. Naravno, tu su i historijske paralele, u kojima se nekad podsjećalo na zla u NDH, a danas se može podsjetiti i na novije “grozote”, pa će drugovi iz AK-a reći: “S ovakvim prijedlozima nismo se susretali čak niti u 1990-ima, kada su se za vrijeme i neposredno nakon rata ‘prebrojavala krvna zrnca’”. Da, da, jesu se prebrojavala, i to na najstravičniji način – prolijevanjem hrvatske krvi granatama, bombama, mecima, kamama, ubijanjem stotina civila u okupiranim područjima iz kojih su oni Hrvati koji nisu ubijeni protjerani. Ljevičari se malo kad (mnogi nikad) sjećaju devedesetih kao vremena jedne od najkrvavijih agresija u povijesti, a i kad se sjećaju, prvo im, kao što vidimo, na pamet pada prebrojavanje krvnih zrnaca, to jest ugroženost Srba! Te su im godine i kad su bile ratne uglavnom doba Tuđmanove “strahovlade”. Nedavno sam kao svjedok na suđenju protiv jednih novina govorio o bestijalnosti JNA i četnika u Vukovaru, a odvjetnica koja zastupa tužbu pitala me tonom iznenađene osobe “u čemu su se sastojale te bestijalnosti”! Da ne povjeruješ vlastitim ušima! To je, dakle, politički milje u kojem je prije pet, šest godina skovana sintagma “konzervativna revolucija”. Njome se svjesno ili podsvjesno kao ideal priziva jedna druga revolucija – Titova. I neki desničari prihvaćaju sintagmu “konzervativna revolucija”, ja pak mislim da uopće nije riječ ni o kakvoj o revoluciji, ni o kakvom prevratu, nego o povratku tradicionalnim vrijednostima hrvatskog naroda koje nikad nisu imale revolucionarna obilježja. Vrijednostima koje je sustavno uništavala upravo Titova revolucija. Osim toga, rabi se i sintagma “ustaška revolucija”, ona to i jest, osobito zato što je bila krvava kao i Titova. A ono što ljevičari zovu “konzervativnom revolucijom” na ustašku baš nimalo ne sliči. Imao sam i sporova s “konzervativnim revolucionarima”, ali nema baš nijednog njihova postupka, inicijative, izjave koji nisu demokratski, normalni, prirodni. U tome i jest nevolja: za ljevičare je demokracija samo ono što oni rade i govore. Prirodno, normalno prihvaćanje prirodne, normalne činjenice da brak čine žena i muškarac i da ljudski život traje od začeća do prirodne smrti za njih je nenormalno i neprirodno. Prirodno nastojanje da rezultati izbora budu što više izraz volje birača za obje velike stranke također nije normalno. Nastojanje da se prava manjina urede kao što su uređena u cijeloj Europskoj uniji za ljevicu je ugrožavanje tih prava. Prirodna težnja da se odbaci nastrana Istanbulska konvencija za tu ljevicu je nastrana. I tako dalje. Sve što se traži u “konzervativnoj revoluciji” pripada tradicijskom, običajnom, moralnom, kulturnom, obiteljskom, domoljubnom naslijeđu uobličavanom i ukorjenjivanom u dugim stoljećima u kojima postojimo kao kršćanski narod. Upravo je to naslijeđe srušeno u Titovoj revoluciji. I umjesto da se ljevičari navikavaju na demokraciju, na svjetonazore različite od njihovih ili im suprotne, oni ustrajavaju na komunističko-partizanskom revolucionarnom naslijeđu i iskupljuju ga riječju “antifašizam”. Ako u Hrvatskoj još traje Drugi svjetski rat, traje uglavnom u mentalitetu ljevice. Normalna, konzervativna, domoljubna Hrvatska stoljećima je i stoljećima od toga rata starija i ako ga se sjeća – sjeća ga se samo kao dva zla. Hrvatskom kršćanskom konzervativizmu oba su ta zla, i komunističko i ustaško, posve strana, kao i nostalgije koje ih prizivaju kao u etiketiranju “konzervativne revolucije”. Milan Ivkošić / Večernji list