Koordinacija braniteljskih udruga Bastion Vukovar: Zauzdajmo zločin(ca) za pisaćim stolom

PODNIJELI ZAHTJEV REKTORU SVEUČILIŠTA Koordinacija braniteljskih udruga Bastion Vukovar – uz potporu akademskih zajednica (Hrvatska akademska zajednica Domovine i Dijaspore i Kraljevska akademija – Zagreb) podnijela je prof. dr. sc. Damiru Borasu, rektoru Sveučilišta u Zagreb, zahtjev: „Zauzdajmo zločin(ca) za pisaćim stolom“, međutim, on ju je, prema riječima autora – odbacio. Njihov dopis o tome prenosimo u cijelosti: Zastajući na vlastitoj pučko-školskoj („Vratimo ćirilicu“), rektor a limine odbacuje sveučilišno-lustracijsku pobudu („Zauzdajmo zločin/ca/ za pisaćim stolom“). S tim u svezi, isto tako, rektor odbija prijam naših predstavnika (prof. dr. sc. Ivana Biondića, generala Željka Glasnovića, saborskog  zastupnika, prof. dr. sc. Stipu Kutlešu, prof. dr. sc. Tomislava Sunića i prof. dr. sc. Stjepana Šterca), čime bi se pobudilo nezaobilazno pitanje (problem) lustracije u sveučilišno-akademskoj zajednici. Budući da su, po svemu sudeći, sveučlišno-akademske i uopće znanstveno-kulturne elite pod teretom Pupovčeve skandalozne epistemologije (v. moto), kojom je sustavno obilježen nacionalni i društveni kaos, što ga „zakonito“ proizvodi (o)pozicijska koruptivno-klijentelistička nomenklatura, naslovnik je pokrenuo on-line peticiju koju možete pronaći ovdje. 1. Dr. sc. Milorad Pupovac, profesor Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, svojom znanstvenom i političkom biografijom, kao rijetko tko, stalno je u žarištu „glavnih političkih događanja, kombinirajući pri tome sintezu političkoga i znanstvenog angažmana sa svrhom da ostavi dojam kompetentne i stručne osobe” (Jure Zovko). 2. Kao i ini pripadnici akademske zajednice, u svojim istraživanjima Pupovac treba biti vođen „idejom slobode znanstvenoga stvaralaštva te izvršavati svoje tradicionalno pravo ispitivanja i kritiziranja društvenih vrijednosti u duhu objektivnog i poštenog traganja za istinom te stjecanja i distribucije znanja” (Etički kodeks Sveučilišta u Zagrebu, 2007.). 3. Međutim, tragom skandalozne epistemologije (v. moto) i time očigledne zlorabe „Prava na akademsku slobodu“ – pod agendom kolonijalne ERASMUS GILDE na poznatom veleizdajničkom „mimarijanskom“ skupu “Srbi i Hrvati“ (Zagreb, 1993.) – Milorad je Pupovac autorizirao „zločin za pisaćim stolom“ (crimen ex machina scriptoria). 4. Riječ je je o projektu Srbija kao ključ (1993.), što je nastao tragom zaglavne teze: kako je nova vlast 1990-ih protuustavno poništila konstitucijsku poziciju Srba u Hrvatskoj. Po toj crti, projekt polazi od sljedeće aksiomatike: (1) “Hrvati i Srbi nisu nikada živjeli zajedno bez trećeg”; (2) “Srbi u Hrvatskoj imaju permanentnu suverenu, tj. autonomnu političku volju”, i (3) “Hrvati i Srbi u Hrvatskoj nisu pomirili svoje nacionalne interese”. 5. Spomenuti je projekt očigledne velikosrpske (vulgo: četničke) baštine, budući da je “duhovno jedinstvenim, a vezanim istim ili sličnim nacionalnim interesima i težnjama s ostalim Srpstvom, Srbima Hrvatske bila strana i neprihvatljiva hrvatska državna ideja” (Vasilije Krestić). Na taj način, Pupovac dosljedno “onemogućava hrvatskim Srbima da postanu dijelom hrvatskoga političkog naroda” (Davor Gjenero). 6. Tragom Pupovčeve skandalozne epistemologije (v. moto), zabacivanjem razlike između „naroda“ i „nacije“, uspostavljen je „konstitucijski kaos“ (Ivan Padjen). Po toj crti, glede lažne dileme „nacija ili demokracija“ (Vesna Pusić), ustavno nije konstituirana hrvatska nacija, koja predstavlja ukupnost državljana (pojedinaca), koji se pridržavaju jednoga te istoga ustava i koja je razliku od pojedinaca (građana) nositelj suvereniteta. 7. U tom kontekstu, cijenom „mirne reintegracije Hrvatskog Podunavlja”, ustrojen je tzv. Khuenov školski model („narod u narodu“, „država u državi“), po kojem Republika Hrvatska nema suverenitet nad tamošnjim teritorijem (Andrija Hebrang). Iako je riječ o središnjem izvoru destabilizacije države, zamjenom teza, čitav se problem dramatično (podvalno) obilježava kao „pro et contra ćirilizacije Vukovara“ 8. S tim u svezi skandalozno se prešućuje jedna od odluka Ustavnog suda (2013.). Naime, potonja alarmantno upozoruje: kako – prema Pupovčevom „ključu“, kao nastavka rata drugim sredstvima – srpska djeca uče povijest na svoj način, „drugačiji nego u hrvatskim knjigama“, tako da smo, štoviše, „izostavili smo poglavlje o ‘Domovinskom ratu’ jer i dalje smatramo da je to bio građanski rat” (Vojislav Stanimirović). www.peticija24.com/vukovarski_apel-naprama_iz_tuepiimo_povijest_iz_vlastite_glave 9. Sve u svemu, onemogućivši završni proces hrvatske nacionalno-političke integracije, Pupovčevim protupovijesnim projektom kontekstualizirana je (o)pozicijska politika „novoga smjera“ (od 2000. do danas), kojom je otuđena koruptivno-klijentelistička partitokracija dovela državu na rub moralnoga, društvenog i gospodarskog bankrota. 10. Svojim „ključem“, izim raspirivanja (anti)fašističke histerije, Pupovac je prepoznat kao „etnobiznismen i reketar hrvatske vlade“ (Ivo Josipović). Optuživši Pupovca „za djela izdaje nacionalnih interesa Hrvatske”, HNES je sažeo etičku osudu u 13 točaka, u kojima se ističe da je kao „zastupnik Srba u Hrvatskoj od početka Domovinskog rata stao na stranu agresora i okupatora”. Štoviše, u DORH-u leži već podebeli „Dossier Pupovac“. 11. Međutim, onkraj zaštitne mu političke koruptivno-klijentelističke elite, Pupovac je odlikovani pripadatelj akademsko-sveučilišne zajednice, tako da – opisan kao „ubojiti spoj politike i lingvistike“ (Branimir Pofuk) – njegov notorni „zločin za pisaćim stolom“ nužno postaje predmetom Etičkog kodeksa Sveučilišta u Zagrebu (2007.). 12. Uz deontološko-etičku pobudu, tragom suglasja s općim europskim stavovima o totalitarnima režimima, spomenutim bi se postupkom simbolički tako otvorio (i) toliko željkovan proces lustracije, i to najprvo i najpače „u znanosti i obrazovanju jer se radi o temeljima svakoga društva pa i hrvatskog” (Stjepan Šterc).