KRONOLOGIJA PRODAJE DIONICA INA-e MOL-u

U sjeni niza afera koje zadnjih nekoliko godina ozbiljno uzdrmavaju  političku scenu u Hrvatskoj (Agrokor, Uljanik, 3. Maj, Sisačka rafinerija, SMS…), a samim time i cijelokupno hrvatsko gospodarstvo, skoro nezapaženo bi  prošla odluka kojom su izglasane promjene Zakona o INA-i“, da većina oporbenih zastupnika, po svom dobrom starom običaju,  prije glasovanja nije „podvila rep“ i  napustila  sabornicu, ali na kraju cijelog tog „cirkusa“  je u sabornici  ostalo 76 zastupnika što je bilo dovoljno za kvorum, pa je tako za  izmjene zakona glasovalo  74 zastupnika, dok su  dva zastupnika  bila protiv. Ne ulazeći u razloge zašto je određeni broj saborskih zastupnika uoči glasovanja o izmjenama Zakona o INA-i napustio sabornicu, a ostali nisu, želio bih naglasiti da je po mojem osobnom mišljenju svim saborskim zastupnicima radno mjesto Sabor RH-a, te da bi se isti uvijek trebali nalaziti u sabornici kad se održavaju plenarne sjednice, te tamo svojim raspravama i  replikama utjecati na kvalitetu zakonskih propisa o kojima se raspravlja, a u trenutku glasovanja također biti tamo i svoje slaganje ili ne slaganje sa određenim zakonskim prijedlozima iskazati glasujući ZA ili PROTIV ili u najmanju ruku biti  SUZDRŽANI  (mada, takav stav osobno ne podržavam), a ne se sakrivati po saborskim hodnicima, kafićima, kancelarijama ili „vrag“ zna gdje sve ne. Da se razumijemo, radno mjesto saborskog zastupnika je sabornica i on tamo mora jednostavno biti, ako ga nema, po meni on je neopravdano odsutan. Postoje iznimke i opravdani izostanci, a što se mene osobno tiče to bi bila  službena putovanja u izaslanstvima Sabora RH-a ili izostanci zbog bolesti. Znam, sad će neki reći da oni tamo imaju sastanke raznih Odbora, svojih „partijskih“ klubova….i još X opravdanja zašto nisu prisutni na sjednici, ali ta opravdanja mene osobno baš previše i ne zanimaju, obzirom smo svjedoci da uglavnom samo zasjedaju tri dana i svako malo imaju nekakve pauze, što Ustavne, što one izmišljene jer su se kao previše naradili (moš mislit), pa neka onda te ostale obaveze odrađuju u dane kada nema saborskih sjednica jer vremena iovako imaju na pretek. No, da se vratim na glavnu temu radi koje i pišem ovaj svoj osvrt, a to je KRONOLOGIJA PRODAJA DIONICA INA-e MOL-u, pa ću Vas ujedno pokušati podsjetiti kako, kada i na koji način je sve uistinu počelo, a to sam bio već opisao u svojoj kolumni prije otprilike dvije godine kada je odlukom Švicarskog  Saveznog  suda  odbijen  zahtjev Hrvatske za poništenje  arbitraže,  koju je Hrvatska izgubila od MOL-a, te je tom prilikom navedeni sud  Hrvatskoj  odredio i plaćanje 200 tisuća švicarskih franaka sudskih troškova i 250 tisuća franaka troškova druge strane, te sam tom prilikom naveo slijedeće: „Poznavajući političke prilike u Hrvatskoj i odnos političkih elita prema hrvatskim nacionalnim interesima, te njihovoj sposobnosti vođenja naše Domovine i zaštite nacionalnih interesa, uopće nisam iznenađen navedenom odlukom Švicarskog Saveznog suda, obzirom smo u više navrata svijedočili da Hrvatska sve češće gubi razne sporove, koji se vode pred  Međunarodnim sudovima,  bez obzira o kojoj  vrsti   ili iz kojeg  područja  spora se  radilo. No, bez obzira što nisam bio iznenađen, zasmetala me je činjenica da su neki naši „vrli“ političari i portali  ponovno u navedenu priću upleli  hrvatske branitelje, kojom prilikom su se o nama  izjašnjavali u negativnom kontekstu, te nas malte ne okarakterizirali kao jedine krivce zašto MOL posjeduje večinski paket dionica u INA-i i zašto su istima prepuštena upravljačka prava, sa naglaskom na prodaju  7 % dionica INA-e iz Fonda hrvatskih branitelja MOL-u, a što ne odgovara istini. Naime, prodaja dionica  INA-e  mađarskom MOL-u  započela  je još davne 2003. godine, a u vremenskom razdoblju  od 14   godina  MOL je stekao 47,47  %  dionica  naspram   44,83  % dionica kojima raspolaže Vlada RH-a, te su za preuzimanje večinskoh paketa dionica u hrvatskoj naftnoj kompaniji krive jedino naše političke elite, koje su god sudjelovale u procesima prodaje dionica bez obzira iz koje stranke dolazile. Prodaja dionica  hrvatske naftne kompanije MOL-u,  često je  izazivala burne reakcije na domaćoj političkoj sceni,  kako zbog ekonomskih, tako i političkih razloga, ali bez obzira na propuste političkih elita, uvijek su se  u tu priću  namjerno uvlačili hrvatski branitelji, što po meni nije korektno, jer oni u biti nikad i nisu bili vlasnici „spornih“  7 % dionica INA-e, nego su i tim dionicama raspolagale političke elite i njihovi poslušnici, koji su ujedno imali i status hrvatskih branitelja. Kronologija prodaje  dionica  INA-MOL srpanj 2003. – Nakon javnog natječaja u kojemu su u uži izbor ušli mađarski MOL, austrijski OMV i ruski Rosnjeft, koji je odustao od konačne ponude, koalicijska Vlada premijera Ivice Račana prodala je 25 % plus jednu dionicu INA-e  MOL-u za 505 milijuna dolara. Tadašnji ministar gospodarstva Ljubo Jurčić i predsjednik Uprave MOL-a Zsolt Hernadi potpisali su dva ugovora - o kupoprodaji dionica INA-e i dioničarski ugovor, po kojemu Uprava i Nadzorni odbor INA-e imaju po sedam članova, od kojih po pet imenuje hrvatska strana, a po dva MOL. studeni 2006. – U javnoj ponudi više od 44.000 građana kupilo je dionice INA-e po cijeni od 1.690 kuna za dionicu, što je otprilike 50 posto viša cijena nego u prvoj fazi privatizacije, kada je MOL kupio 25 posto dionica INA-e. Država je u javnoj ponudi prikupila oko 2,8 milijardi kuna, a dionice INA-e uvrštene su na Zagrebačku i Londonsku burzu. studeni 2007. – Provedena je prodaja dionica INA-e zaposlenicima te tvrtke u kojoj je oko 28.000 radnika kupilo otprilike 628.000 dionica, ili nešto manje od 7 % ukupnog broja dionica INA-e. listopad 2008. – Upravni odbor Fonda hrvatskih branitelja odlučio je na javnoj ponudi prodati mađarskom MOL-u svih 7 % dionica koje je imao Fond. Okončana je javna ponuda u kojoj je MOL kupio dodatnih 22,15 % dionica INA-e, čime je, zajedno s ranijih 25 posto plus jednu dionicu, stekao ukupno 47,15 posto Ininih dionica. Time je MOL postao najveći dioničar INA-e, dok Vlada RH  ima 44,83 % dionica. siječanj 2009. – Potpisane su izmjene Ugovora o međusobnim odnosima dioničara. Izmjenama je broj članova NO-a INA-e povećan sa sedam na devet, pri čemu je MOL-u pripalo pet mjesta, Vladi RH tri, a predstavnicima radnika jedno, s tim da predsjednika NO-a određuje Vlada RH. Uprava INA-e ima šest članova, od kojih tri predstavljaju Vladu RH  i tri MOL, a MOL predlaže predsjednika Uprave. Novina u upravljanju su izvršni direktori, čiji se sastav određuje dogovorom unutar Uprave. svibanj 2011. - MOL je objavio da je 1,6 posto dionica Ine predmet opcijskog sporazuma zaključenog od strane MOL-a, da je preko brokera na izvanburzovnom tržištu ili na Zagrebačkoj burzi stekao ukupno 0,21 posto dionica Ine, te da na skrbničkim i podskrbničkim računima drži ukupno 47,47 posto Ininih dionica. Prodaja 7 % dionica INA-e iz Fonda hrvatskih branitelja Iz kronologije postupka prodaje dionica INA-e mađarskom MOL-u vidljivo je da su uvijek glavnu rijeć vodili političari i političke elite, koje su obnašale vlast, te su iste mađarskoj naftnoj kompaniji direktno prodale oko 33 % dionica, radnici INA-e oko 7 % dionica, a „hrvatski branitelji“ preostalih 7 % (koju tvrdnju ću sada osporiti). U vrijeme prodaje 7 % dionica INA-e iz Fonda hrvatskih branitelja (2008.), Upravni odbor Fonda hrvatskih branitelja  brojio je 7 članova, a u istom su sjedili  brojni istaknuti političari, a neki od njih još i danas su u vrhu politike, kao saborski zastupnici. Predsjednica Upravnog odbora Fonda bila je Jadranka Kosor, a članovi  su bili Josip Đakić, Petar Lovrić, Đuro Dečak, Tomislav Merčep, Miljenko Pavlaković i Ivan Posilović. Najvažnija činjenica u svemu tome je ta da upravitelja Fonda, kao i članove istog bira i imenuje Vlada RH-a po vlastitom nahođenju, a ne u partnerskom dogovoru sa hrvatskim braniteljima. Ta ista Vlada, nakon što je imenovala članove Upravnog odbora  Fonda hrvatskih branitelja,  naredila je gđi.  „Kud Ivo tud i ja“,  da se dionice INA-e iz Fonda hrvatskih branitelja  prodaju, a što je ista uz pomoć  njihovih poslušnika iz Fonda  i realizirala na način da su bez pogovora donijeli odluku o prodaji  navedenih dionica večinom glasova (6 Za i 1 Suzdržan). U toj cijeloj priči najveća  licemjerka je ispala upravo Kosorica, koja je prvo ostalim članovima UO Fonda naredila da se izglasa Odluka o prodaji, a onda "pro forme" ostala suzdržana, te je i malom djetetu  jasno tko je prodao navedene dionice, a kako ne bi bilo nama odraslim ljudima. Uz navedeno  bitno je još jednom navesti  da je članove  Fonda birala i imenovala Vlada RH, pa tako i tzv. „predstavnike branitelja“, a  najtragičanije je to što  ti predstavnici braniteljskih udruga, koji su u to vrijeme sjedili u Fondu, predstavljaju  samo 20% braniteljske populacije, obzirom ih je toliko uključeno u članstvo, dok 80% branitelja uopće nije uključeno u niti jednu braniteljsku  Udrugu, te nikad nisu  bili predloženi od strane branitelja da ih zastupaju, nego izričito od strane političkih elita. I za sam kraj ovog osvrta želio bih naglasiti da su hrvatski branitelji  po n-ti puta izigrani i omalovaženi, te nepotrebno  ispali „žrtveni jarci“ političkih elita, a najvažnija činjenica u toj cijeloj prići je ta da niti jedan hrvatski branitelj  nikad  nije raspolagao sa niti jednom dionicom INA-e, pa ju tako nije mogao niti prodati, već ste učinili to Vi, naši „vrli političari“  i Vi ste jedini krivci što je strateški važna nacionalna tvrtka završila u rukama mađarskog MOL-a, a ne mi, časni hrvatski branitelji. Hrvatska je iznad svega, samo Bog je od nje veći, a hrvatski narod preći! Bog i hrvati“!!! Što sam napisao tada, iza toga stojim i sada.