KRVAVI USKRS BIO JE POČETAK NAŠEG KRIŽNOG PUTA

 Nakon što su poraženi u Pakracu (1/2. ožujka) pri pokušaju zauzimanja policijske postaje i ovladavanja gradom, srpski su teroristi nastavili s planskim oružanim incidentima i na drugim područjima s namjerom izazivanja krvoprolića i intervencije "JNA" koja je pod krinkom stvaranja "tampon zona između sukobljenih strana" pružala potporu njihovim akcijama.

 Uvod u krvave događaje na Plitvicama označio je srpski "miting istine" na kojem se 25. ožujka 1991. godine u organizaciji Srpske demokratske stranke (SDS) okuplja nekoliko stotina ekstremnih Srba i odlučuje kako područje Nacionalnog parka 'Plitvička jezera' postaje dijelom tzv. SAO Krajine. Događa se to u isto vrijeme dok u Karađorđevu (Vojvodina) traje sastanak dr. Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića na kojem se razgovara o mogućem izlasku iz krize, ponajprije vezano za hrvatsko-srpske odnose koji su već bili nepovratno narušeni dugotrajnim i sustavnim srpskim provokacijama koje traju od 28. veljače 1989. godine i prvog velikosrpskog mitinga u Kninu, preko sličnih skupova diljem krajeva sa srpskom većinom, sve dok 17. kolovoza 1990. godine ne počinje i otvorena teroristička pobuna ("balvan revolucija") uz istodobno plansko naoružavanja srpskih enklava u Lici, Gorskom kotaru, sjevernoj Dalmaciji, na Kordunu, Banovini i u Slavoniji.

 Već sutradan (26. ožujka), Skupština općine Titova Korenica donosi protuzakonitu odluku o smjeni tadašnje uprava Nacionalnog parka 'Plitvička jezera', kako bi se planirane promjene (vezano za pripajanje "SAO Krajini") mogle provesti. Dan kasnije, ministar pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, dr. Branko Babac, promptno reagira i donosi rješenje kojim se obustavlja izvršenje ove nelegalne odluke SO Titova Korenica. Uskoro slijedi i odgovor kninskih terorista koji 28. ožujka oko 12:30 sati dolaze autobusom, naoružani dugim cijevima na Plitvice s očitom nakanom zauzimanja ovog područja. Tijekom noći 28/29. ožujka, na kuću Hrvata Ivana Juga u naselju Mukinje (područje Plitvica) bačena je eksplozivna naprava što je uvelike uznemirilo tamošnje stanovništvo, pogotovu one koji nisu bili Srbi. Dana 29. ožujka, rajon Plitvica je već pod opsadom terorističkih snaga - paramilicije Milana Martića koji zabranjuje Policijskoj postaji u Titovoj Korenici bilo kakve kontakte s hrvatskim vlastima.

 Budući da je bilo u pitanju otvoreno terorističko djelovanje i grubo narušavanje pravnog poretka s nakanom cijepanja hrvatskog teritorija, na mjesto događaja je tijekom noći 30/31. ožujka upućena Specijalna policija iz Lučkog, a nešto kasnije i iz baza Rakitje i Kumrovec. Nakon 10 sati intervencije teroristi su razbijeni i uspostavljen je red. Uhićeno je preko 30 terorista kojih je bilo iz Knina, Titove Korenice, Like, sjeverne Dalmacije, Slavonije i drugih krajeva, među njima i aktivisti SDS-a, Goran Hadžić, skladištar iz sela Pačetin (općina Trpinja, istočna Slavonija), član Glavnog odbora ove stranke koji će kasnije postati jedan od predvodnika terorističke pobune u istočnoj Hrvatskoj i "predsjednik" tzv. SAO Istočna Slavonija, Baranja i Zapadni Srem i Borivoje Savić, aktivist lokalnog ogranka iste organizacije iz Vukovara. Smrtno je stradao terorist Rajko Vukadinović, Martićev "teritorijalac".

 U toj je operaciji, nažalost, poginuo i 22-godišnji hrvatski redarstvenik Josip Jović iz Aržana, dok je desetak njegovih kolega ranjeno. Bila je to prva žrtva agresije i hrvatskog Domovinskog rata.

 Kako svjedoče njegovi suborci, Jović je bio isturen nešto više nego ostali redarstvenici, imao je na sebi pancirku, ali su teroristi iz smjera pošte prema skupini u kojoj se nalazio otvorili jaku vatru i u jednom trenutku pogođen je u nezaštićeni dio tijela, iznad pancirnog prsluka, nakon čega je obilno krvario.

Miljenko Kožulj koji je bio kraj njega prisjeća se:

 Vidio sam ga iza stabla kako pada. Dotrčao sam do njega i pitao što mu je. Samo je odgovorio: 'Ništa'. Ležao je duboko u snijegu. Strgao sam svoju pancirku i masku, prihvatio ga, ali već se počeo gubiti. Posljednje riječi su mu bile: 'Tata, tata'. Jović se sav tresao. Dok su se dečki borili za njegov život, motorolom sam zvao Morića u Karlovac i tražio helikopter. Kad sam za koji trenutak iznad nas vidio helikopter, ostao sam u šoku, bio je to vojni helikopter MI-8…Nakon tri minute, koje su trajale cijelu vječnost, Morić se javlja i govori neka ništa ne poduzimamo. Helikopter se spustio na tlo, iz njega je izišao neki major JNA i rekao da su došli pružiti pomoć ranjenima, bez obzira s koje su strane. Nažalost, Jović je već bio mrtav.

 (Vidi: https://www.uhbhep.hr/obljetnica/krvavi-uskrs-31-03-1991-2/; stranica posjećena 26. 3. 2021.)

 

Spomenik junaku Domovinskog rata Josipu Joviću na Plitvicama 

 Kad je već bilo izvjesno da su teroristi poraženi, na poprište sukoba došla je "JNA" sa svojim oklopnjacima, kako bi tobože "osigurala prekid vatre". Već tada je (kao i kod događaja u Pakracu početkom ožujka) bilo očito da njezina uloga nije nikakvo sprječavanje sukoba, jer su se teroristi već gotovo godinu dana organizirali i naoružavali upravo preko operativaca Kontraobavještajne službe "JNA" (KOS-a ) i SDB-a (civilne tajne službe Srbije) i pod okriljem vojske izazivali incidente. Kod pokušaja uvođenja izvanrednog stanja u SFRJ (sredinom ožujka) upravo se od Saveznog sekretarijata za narodnu obranu (SSNO) i Generalštaba "JNA" ultimativno tražilo "razoružavanje paravojnih formacija HDZ-a", što je u situaciji kad su stotine skupina četnika nesmetano krstarile i vršljale kriznim područjima s dugim cijevima najavljujući rat za "zapadne granice Srbije" bilo ravno vrhunskom cinizmu.

  Hrvatski junak Josip Jović pokopan je u rodnom Aržanu (kod Imotskog) 3. travnja, a ispratilo ga je više od 100.000 ljudi iz njegove Imotske krajine, Hercegovine i Dalmacije. Svetu Misu zadušnicu služio je biskup u miru, dr. Frane Franić, uz nazočnost 300 svećenika.

  Vaš je sin postao prvomučenikom obnovljene hrvatske slobode. Ime mu je upisano među one koje narod ne zaboravlja - poručio je među ostalim obitelji Josipa Jovića, predsjednik Republike Hrvatske, dr. Franjo Tuđman.

  I bio je u pravu. Hrvatska svakoga 31. ožujka odaje počast samozatajnom i hrabrom mladiću iz Aržana koji je svojom žrtvom obilježio početak otpora barbarskoj agresiji i simbolično potvrdio kako se hrvatski narod i građani kojima je sloboda iznad svega neće pomiriti s okupacijom i porobljavanjem.

  Njegova pogibija bila je, nažalost, samo uvod u krvavi koloplet zločina što su ih domaći četnici i oni iz Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine sustavno činili diljem područja na kojima su od kolovoza 1990. padali balvani i nicale srpske barikade. Jedno od najgnjusnijih nedjela bilo je ono što su ga organizirali i planski izvršili u Borovu Selu 2. svibnja iste (1991.) godine, kad je hrvatska i svjetska javnost ostala u nevjerici zatečena okrutnošću kojom su smaknuti hrvatski redarstvenici nakon što su uvučeni u unaprijed pripremljenu zasjedu.

  Hrvatske policijske snage su od pojave prvih srpskih barikada i balvana (u ljeto 1990. godine) bile jedina organizirana snaga koja pružala otpor, a Ministarstvo unutarnjih poslova jedina legitimna institucija kroz koju je to Hrvatska mogla a da ne naruši pravni sustav i ustavno uređenje tada već raspadajuće SFRJ. Formiranjem specijalnih policijskih postrojbi sastavljenih od dragovoljaca nastojalo se "premostiti" razdoblje dok se ne steknu nužni uvjeti za stvaranje Hrvatske vojske.

  Prvi hrvatski redarstvenici postrojeni su 5. kolovoza 1990. godine, 7. rujna utemeljena je Antiteroristička jedinica (ATJ) Lučko, početkom listopada u Rakitju se okupljaju dragovoljci koji nakon završenog Prvog tečaja za redarstvenike MUP-a RH ustrojavaju Jedinicu za posebne zadatke MUP-a RH - Rakitje (postrojavaju se 5. studenoga), a u vremenu od 20. do 27. studenoga iste godine, u bivšoj komunističkoj Političkoj školi u Kumrovcu okuplja se preko 320 dragovoljaca iz Bosne i Hercegovine i od njih se formira Posebna jedinica policije (PJP) Kumrovec. I to je bila okosnica otpora Republike Hrvatske, sve do ustrojavanja Zbora narodne garde (ZNG), odlukom predsjednika Republike Hrvatske, dr. Franje Tuđmana od 20. travnja 1991. godine. Veličanstvenim postrojavanjem postrojbi ZNG-a na stadionu NK Zagreb, u Kranjčevićevoj, 28. svibnja i podjelom ratnih zastava, u ozračju sveopćeg narodnog oduševljenja, najavljen je začetak Hrvatske vojske, oružane sile koja će kroz slijedeće četiri godine svojim blistavim operacijama (uz sudjelovanje svih drugih sastavnica Oružanih snaga) do nogu potući agresora, osloboditi zemlju i osigurati joj mir.

 

Video: Krvavi Uskrs 1991.: