Legendarni zapovjednik Krstičević: Morali smo pobijediti jer bili smo najbolji

  Ratni put 4. gardijske brigade je već manje-više svima poznat i iako se čini da je o tom simbolu dalmatinskog domoljublja i dišpeta već sve rečeno i mnogo puta ponovljeno, mislim da nije na odmet za promjenu sagledati fenomen Četvrte iz jednog drukčijeg kuta. Pokušat ću pritom kao nekadašnji zapovjednik te postrojbe, ne biti subjektivan. Promatrajući današnju sliku društva, sve njegove devijacije, nezadovoljstvo, osjećaj besperspektivnosti, svojevrsnu letargiju, teško je i zamisliti da je samo prije 23 godine ova zemlja prštala od energije, altruizma, idealizma, jedinstva, želje i odlučnosti da se ostavi trag u vremenu. Kad tako razmišljam, u trenutku me obuzme snažan val svakojakih emocija i lijepih i sjetnih. Čast mi je... Uhvati me nostalgija za tim vremenima kad se događalo nešto veliko, nešto na što su neumorno čekali naraštaji Hrvata. I uvjek ponovo me ispuni ponos što sam imao čast biti među onima povlaštenima koji su dobili priliku ostvariti vjekovni san svog naroda. Povijest me tako spojila sa onima koji su osjećali jednak zanos i duboku potrebu ugraditi sebe i sve svoje potencijale u taj povjesni trenutak, spojila me sa onima najpredanijima i najboljima, s mojim prijateljima iz Četvrte. Bez obzira na sve deficite u oružju, opremi, obuci, organizaciji i svemu drugome, kojih sam kao školovan časnik bio svjestan, bio sam od prvog trenutka duboko uvjeren u naš uspjeh. Jednostavno, nije moglo biti drukčije jer tolika količina strasti i optimizma nije ostavljala mjesta sumnji u konačnu pobjedu. Svi smo jasno vidjeli cilj i znali smo da sve ovisi o nama samima. Znali smo da će nas do cilja dovest samo žrtva i na nju smo svi bili spremni. Učili smo u hodu, naoružavali se i opremali kako smo znali i umjeli. Netko je kupio oružje i opremu, netko zarobio, dosta toga je pribavljeno iz arsenala JNA, pogotovo iz skladišta ”Male Bare” kod Ploča, a malo pomalo je i država našla načina kako doskočiti embargu na oružje. Ali baš u tim prvim danima bilo je jasno da je glavni i najvažniji sastojak u formuli uspjeha bio ljudski faktor. Svijest o pravednom cilju činila je čuda. Tadašnji ZNG zajedno sa snagama MUP-a, HOS-a i drugim oružanim formacijama bio u stanju “odsudne obrane”! Taj termin u taktici znači obranu bez mogućnosti povlačenja, borbu na život i smrt. Četvrta se do kraja rata ponašala baš tako. Cijeli rat bez poraza, cijeli rat bez izgubljenog metra. Tvrda i prkosna narav, duboko usađen nacionalni naboj i plemeniti kućni odgoj u kome su čast i ponos veći od života su uz krvavo crvenu beretku bili obilježja identiteta koji ne poznaje pojam ”izgubljena bitka”. Rad, red i poštenje Kasnije, kad su se stekli uvjeti, kad je došlo bolje naoružanje i adekvatna oprema, brigada je postala siloviti tornado. Na dokazanu hrabrost i stečeno iskustvo dograđena je organizacija i vojnički dril. Više nije bilo pitanje hoćemo li nešto osvojiti nego za koliko sati ćemo to izvršiti! Smanjio se vremenom i broj žrtava, te smo pojedine operacije, s ponosom mogu reći izvršili bez ijednog izgubljenog čovjeka. Nažalost, previše je njih ipak ostalo na tom putu slave. Mnogi od njih su bili jedva dozreli mladići pred kojima je tek bio život. Gledajući s današnje distancije, teško je razumjeti tu naglu ozbiljnost i odgovornost nesvojstvenu tako mladim ljudima, a koja je zračila iz svakog od nas. Odgovornost prema narodu, zemlji, vlastitoj obitelji. Spremnost da se voli i brani bez obzira na cijenu. Današnje hrvatsko društvo mora naći načina kako novom naraštaju Hrvatica i Hrvata usmjeriti pogled na to vrijeme i na takve ljudske primjere. Bilo kroz sustav obrazovanja, bilo kroz različite odgojne programe. Hvala Bogu, od njih se danas ne očekuje da ginu i ratuju. U žrtvi naše generacije oni moraju naći motiv i snagu danas izgraditi društvo koje će biti vrijedno ideala na kojima je nastalo. Oporaviti ga od svih poratnih devijacija, obnoviti mentalitet rada, reda i poštenja. Neka slijede primjer Četvrte gardijske brigade i neće trebati brinuti za budućnost ove zemlje! Piše Damir Krstičević FOTO: MATKO BILJAK Izvorni članak pogledajte OVDJE